Plesna scena.hr

Odlučna ekshumacija sjećanja

Masa Dance Company: Bijelo – The Way I Want to Remember, kor. i red. Alexandra Madsen

• 
  
  Film Bijelo – The Way I Want to Remember Alexandre Madsen započinje jednostavnom, ali tvrdoglavom gestom. Autorica i izvođačica pleše niz pulski lungomare, dok se sve oko nje kreće u suprotnome smjeru. Kadar je širok i postojan. Vidimo cijelo tijelo, vidimo more, vidimo rekreativce koji prolaze pokraj nje. Ubrzo postaje jasno da se radi o snimci reproduciranoj unatrag. Taj je strukturni postupak razoružavajuće učinkovit, sugerira ne samo povratak u prošlost, nego i svojevrsni prkos. U tom motivu, koji se kroz film ponavlja, javlja se i nešto onostrano, dodatno pojačano autoričinim sablasnim, posve bijelim kostimom i neprirodnim načinom kretanja.
  
  Sniman u Puli, gradu u kojem je koreografkinja provela svoje formativne godine, film je duboko melankolično ostvarenje koje tijelo koristi kao instrument za intuitivno pronalaženje emocionalnih rezonanci djetinjstva. Riječ je o odlučnoj, osobnoj ekshumaciji sjećanja, na trenutke i jezivoj. Lokacije šetališta, trgova, stubišta, kolodvora i pruge prostori su prijelaza, zadržavanja i čekanja, mjesta u kojima se ne boravi dugo, ali koja se u tijelu često zadrže najdulje. Alexandra Madsen ta mjesta opsjeda poput duha, ne pokušava ilustrirati sjećanja, nego ih doziva samom prisutnošću. Hod, balans, spuštanje i penjanje, nesigurni koraci po tračnicama, sve to čini vokabular koji je nepretenciozan, ali uporan.
  
  Motiv kostima, uvijek drukčijeg, ali uvijek bijelog, provlači se kroz cijeli film. Bijelo ovdje ne djeluje simbolički u klasičnom smislu, više funkcionira kao stanje između prisutnosti i odsutnosti. Alexandra Madsen u bijelom izgleda poput figure koja se vraća na mjesta koja prepoznaje, ali ih više ne posjeduje. Kao netko tko prolazi gradom ne da bi ga ponovno osvojio, nego da bi provjerio što je od njega ostalo u tijelu. Kamera Mateja Đuzela često ostaje statična, dopuštajući da se koreografija odvije u punom odnosu prema prostoru. Kada se pomiče, čini to promišljeno, bez želje da „popravi“ ili uljepša pokret. Đuzel pritom precizno bilježi arhitekturu odsutnosti, lokacije su upadljivo depopulirane, prazna stubišta, napušteni trgovi, rimsko kazalište koje stoji nijemo. Jedino sekvenca na kolodvoru narušava taj obrazac, preplavljujući kadar jarko kostimiranim plesačima čija prisutnost nakratko oživljava prostor.
  
  Ritam filma je spor, ali precizan. Trajanje kadrova naglašava osjećaj protoka vremena, ali i njegove težine. Stepenice se pojavljuju iznova i iznova, u različitim dijelovima grada i u različitim trenucima. Tijelo se penje, spušta, zastaje. Te scene ne traže da ih čitamo kao metaforu; njihova snaga leži u ponavljanju. Kao u stvarnom životu, neke putanje prolazimo više puta nego što bismo htjeli.
  
  Jedan od rijetkih trenutaka u kojem film mijenja energiju događa se na Portarati. Glazba Luke Gamulina prelazi u klupski ritam, montaža se ubrzava, a kamera ulazi u tijelo u krupnim planovima: komadi tkanine, koža, fragmenti pokreta. To je nervozniji, gušći dio filma, sudar sadašnjosti koja ne dopušta mir i prošlosti koja se još nije povukla. U dvostrukoj ekspoziciji pojavljuje se snimka djevojčice koja pleše na davno završenoj priredbi. Ti susreti prošlosti i sadašnjosti, koji se pojavljuju na nekoliko mjesta u filmu, među emotivno su snažnijim trenucima. Montaža Ane Grujić pažljivo i suzdržano dozira te vremenske sudare.
  
  U Rimskom kazalištu film se najizravnije suočava s plesnom prošlošću. Na staklenoj fasadi iza izvođačice pojavljuje se projekcija Alexandre kao djevojčice u bijeloj pački. Sadašnja Alexandra pleše ispred te slike, ali je ne oponaša. Njezino današnje tijelo odgovara skicirano i fragmentirano, bez potrebe da se vrati starom jeziku. Kamera kruži oko nje i pritom gubimo jasan osjećaj za prostor. Zvuk i tišina u filmu koriste se odmjereno. Ambijentalni šum, signalizacija, dječji glasovi i glazba pažljivo doziraju emociju.
  
  Crveni klaunovski nos još je jedan upečatljiv motiv filma: intervencija koja razotkriva mehanizam odnosa gledanja i izvođenja, znak izloženosti i ranjivosti. To postaje osobito jasno u završnoj sceni, koja nas neočekivano premješta iz fikcije u realnost. Možda najintimniji prizor filma prikazuje Alexandra Madsen tek kao izvođačicu na pauzi, raspuštene kose, kako sjedi na klupici, pije kavu, puši cigaretu i promatra daljinu. Potom popravlja frizuru, ponovno stavlja crveni nos i izlazi iz kadra, u neku novu scensku i životnu ulogu.
  
  Spora dinamika filma, koji traje pedeset minuta, i naglasak na iskustvu trajanja neće odgovarati svakom gledatelju. To nipošto nije film koji koketira s atraktivnošću plesa za kameru. No u pokušaju Alexandre Madsen da unutarnju geografiju preslika na vanjski prostor, da učini vidljivom nevidljivu arhitekturu pamćenja, ima nečega istinski dirljivog. To je film koji ne ostavlja snažan dojam odmah, ali se vraća kasnije, kada se nađete na nekom mjestu koje vaše tijelo prepoznaje prije nego što to učini razum, i podsjeti da nas neka mjesta nikada u potpunosti ne puštaju, čak i kada smo ih odavno napustili.
  
  Vrijedi naposljetku primijetiti i kontekst nastanka filma. Dok je u Zagrebačkom plesnom centru kurirala ciklus plesnih filmova Plesni dodaci, Alexandra Madsen je istodobno stvarala vlastiti. Bijelo se tako može čitati kao osobni, ali i vrlo praktičan odgovor na pitanje koje taj program postavlja: što se događa kada ples i kamera prestanu biti u odnosu dokumentiranja, a postanu ravnopravni partneri?
  
  Film je premijerno prikazan 8. studenoga 2025. u zagrebačkom TALA PLE(j)S-u, u okviru programa Platforma HR.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 30. prosinca 2025.
  
  Bijelo – The Way I Want to Remember
  autorica, redateljica i izvođačica Alexandra Madsen
  direktor fotografije Matej Đuzel, montaža Ana Grujić, glazba Luka Gamulin, producentica Jana Šivak, asistent režije Filip Povrženić, asistent kamere Viggo Madsen
  izvođači na kolodvoru: Ante Baučić, Martina Benić, Paola Brletić, Ivana Dumančić, Roko Farkaš, Soledad Gossein Radenić, Jana Jelenić, Ana Jurjević, Tamara Kaiser, Ivana Knežević, Sanja Lađarević, Mojca Makovac, Marija Maksimović, Milan Medak, Mihaela Modruš, Lucija Peršić, Kristina Pliško, Mislav Šimić, Monika Šumar, Daria Udossi, Elen Vončina
  produkcija Masa Dance Company
  partneri Plesni centar TALA, Arheološki muzej Istre

Piše:

Jelena
Mihelčić