Plesna scena.hr

Bez organizacija poput Plesnog centra TALA nezavisna plesna scena ne bi mogla opstati

Intervju: Larisa Lipovac Navojec, direktorica Plesnog centra TALA, plesna umjetnica i pedagoginja

• 
  
  Plesni centar TALA obilježio je 25 godina kontinuiranog djelovanja na hrvatskoj plesnoj sceni. Od osnutka 2000. godine ta organizacija djeluje kao edukacijska, produkcijska i diskurzivna platforma koju su Larisa Lipovac Navojec i Tamara Curić do 2020. razvijale zajednički, ne samo kao osobnu viziju, nego i kao odgovor na aktualne potrebe scene (od 2020. do danas Larisa Lipovac Navojec nastavlja tim putem bez Tamare). U tome je i najveća snaga te organizacije jer nije riječ o javnoj ustanovi, nego o inicijativi koja je proizašla iz plesne zajednice i kombinacijom poslovnih, organizacijskih i umjetničkih vještina prerasla u neformalnu instituciju čije djelovanje danas seže i dalje od Hrvatske.
  
  U četvrt stoljeća rada, TALA je realizirala projekte koji su ostavili trajan trag na sceni – od festivala Platforma mladih koreografa, kasnije Platforma HR, preko teorijsko-istraživačkog projekta TASK, do kontinuiranih edukacijskih i rezidencijalnih programa i, od 2022. godine, vlastitog izvedbenog i radnog prostora TALA PLE(j)S na Radničkoj cesti u Zagrebu. Ovaj pomak prema cjelovitoj vlastitoj prostornoj infrastrukturi dodatno je ojačao značaj Plesnog centra TALA za lokalnu scenu.
  
  Povodom obljetničkog događanja TA-LAjt 25, održanog 20. prosincu uz svjetlosne instalacije, improvizacijski jam i simbolično preimenovanje izvedbene dvorane u Dvoranu Miljac – u čast Miljenka Bengeza, dugogodišnjeg suradnika i oblikovatelja svjetla – razgovaramo s Larisom Lipovac Navojec, suosnivačicom i današnjom direktoricom Plesnog centra TALA.
  
  Na nezavisnoj sceni koja je nestabilna i fragmentirana, što za vas znači kontinuitet od četvrt stoljeća?
  
  Za mene osobno to znači puno odricanja, ali i neostvarenih privatnih želja, ideja i snova. No u profesionalnom smislu znači realizaciju i ostvarenje svega onoga što možda u početku nije imalo jasan format, ali je kroz godine profesionalnog razvoja i djelovanja došlo do svog maksimuma. Kada se osvrnem unatrag, iskreno ne znam što bih još mogla sanjati, a da to nisam realizirala – puno toga se ostvarilo. Bilo je to puno prekarnog rada, ali takva je naša scena: moraš kontinuirano raditi, često u punom kapacitetu, jer se promjene događaju jako sporo. Ponekad se stvarno osjećaš kao papagaj, stalno ponavljaš jedno te isto. No vjerujem da je upravo ovih 25 godina rada dokaz da su pomaci mogući i da se stvari mogu realizirati. Nadam se da ostavljamo neku vrstu nasljeđa mlađim generacijama – s vjerom da entuzijazam može probiti zidove i barijere.
  
  TALA koju ste zajednički osnovale Vi i Tamara Curić bila je prva plesna organizacija na nezavisnoj sceni u Hrvatskoj?
  
  Da, bila je prva koja je pravno registrirana. Tamara Curić i ja smo tada radile u Kazalištu Mala scena, gdje nam je Vitomira Lončar dala njihov statut. Mi smo ga prilagodile vlastitim potrebama, a ona nas je upozorila da budemo spremne na to da će nam ga nekoliko puta vraćati na dorade – i da budemo uporne. Također nam je rekla da se registriramo što šire i da razmišljamo dugoročno: što možemo zamisliti da radimo za dvadeset godina, takvu djelatnost trebamo i upisati. To se pokazalo kao odlična baza. Nakon nekoliko vraćanja i dorada uspjeli smo se registrirati, a taj smo model potom podijelili s cijelom plesnom scenom.
  
  Osim što je bila prva u pravnom smislu, po čemu je još TALA bila specifična?
  
  Tamara i ja smo studirale u inozemstvu i tamo smo upoznale različite modele organizacija i prostora prilagođenih plesu – mjesta koja su nudila razne stilove i mogućnosti. Po uzoru na takve prostore nastala je i TALA. Imale smo isti cilj i zajedničku viziju. TALA je oduvijek bila drukčija. Prvih desetak godina scena zapravo nije u potpunosti razumjela što želimo. Bile smo svestrane i multipraktične – istovremeno smo se bavile autorskim radom, ali i televizijom i tržišnim sektorom. Naša ideja bila je stvoriti prostor koji može udomiti različite estetike, jer je i naša scena oduvijek bila raznolika. Rekla bih da je TALA imala naprednu viziju, često deset koraka ispred vremena. To nas je guralo naprijed, ali i stalna skeptičnost scene – morale smo se neprestano dokazivati i svaki put napraviti izvrstan projekt da bi kolege na kraju rekle: „Dobro ste to napravile, cure.“ Nije nam bilo lako, ideje nisu dolazile same od sebe – puno smo razgovarale, brainstormale i preispitivale se.
  
  Što je i kada bilo najteže?
  
  Oko 2010. godine, nakon prvih deset godina rada. Tada nas je scena već prihvatila i počela od nas očekivati više. Platforma mladih koreografa i drugi projekti imali su reputaciju, a održati kvalitetu, kontinuitet i povjerenje bilo je iznimno zahtjevno. Jednostavno, nije nam se više dopuštalo pogriješiti.
  
  Kad se osvrnete na put od 2000. do danas, na što ste najponosniji?
  
  Najponosnija sam na zajednicu koju smo uspjeli izgraditi s kolegama – zajednicu u kojoj se međusobno podržavamo i cijenimo. Ponosna sam na duh u kojem smo zadržali ples kao nešto što nas povezuje, na otvoreno srce i ljubav koju smo provlačili kroz sve projekte. Također sam ponosna na Tamaru i sebe što smo izdržale sve izazove i što i dalje djelujemo kao umjetnice, plesačice, koreografkinje i pedagoginje, prenoseći tu ljubav prema plesu na buduće generacije. Mislim da mladima danas stvarno treba podrška, jer će izazovi biti sve veći.
  
  TALA je nastala u trenutku kada u Hrvatskoj nije postojala infrastruktura za suvremeni ples. Što mislite da je TALA donijela plesnoj sceni?
  
  Donijela je puno – ali ne sama, jer svi akteri na sceni godinama rade iznad svojih kapaciteta. To je neprestano iscrpljivanje kreativnosti, snage i energije, jer moraš funkcionirati kao hobotnica na svim frontama. Mislim da je TALA donijela osjećaj zajedništva, koji je nužan za opstanak. Na to sam posebno ponosna. Uložili smo puno truda u objašnjavanje zašto želimo stvoriti prostor koji ne pripada samo nama, nego svima; zašto se borimo za opće uvjete, a ne isključivo za vlastite autorske projekte. Naš moto oduvijek je bio: „Pomaknimo stvari zajedno – svima će nam biti bolje.“
  
  Programi poput Platforme HR i TASK-a snažno su utjecali na generacije autora. Koja je njihova dugoročna vrijednost?
  
  Platforma mladih koreografa predstavila je velik broj autora koji i danas djeluju. U početku je to bio dvodnevni program u Teatru EXIT, namijenjen mladim autorima koji nisu imali prostor ni uvjete za prezentaciju rada. Već iduće godine je Platforma poprimila natjecateljski format, jer smo nagrađivali mlade perspektivne koreografe. No to se nije održalo jer se format pokazao problematičnim pa smo ga preoblikovali u PLATFORMU HR, prezentaciju hrvatskih autora kroz takozvani Showcase, bez nagrada. Kasnije se razvio i TASK, zamišljen kao prenošenje metoda koreografskog rada, u kojem su eminentni autori zadavali koreografske zadatke na koje su reagirali i mlađi i iskusniji autori. Uvijek smo se prilagođavali feedbacku scene. Danas često čujemo da nedostaje festival otvoren mladima, različitim estetikama, fokusiran na hrvatske autore pa se nadam da će naš rad nekoga potaknuti da ponovno pokrene sličan format. Danas Platforma ima rezidencijalno-istraživački karakter i nudi cjelogodišnju podršku, jer smatramo da je to ključno u ovom trenutku. TASK se nastavio razvijati u Splitu, gdje odgovara lokalnim potrebama. Sve što pokrenemo nastavlja živjeti i pomagati sceni – to nam je i cilj.
  
  Nakon dvadesete godišnjice nastavljate bez Tamare. Po čemu je TALA danas jedinstvena na sceni?
  
  Danas je TALA zapravo sve ono što se godinama kuhalo u mojoj glavi kada je riječ o izvedbenom prostoru. Oduvijek sam željela da se festival, dvorane za probe, koprodukcije i produkcije predstava objedine na jednome mjestu – ali ne u klasičnom kazališnom ili institucionalnom prostoru. Htjela sam prostor koji nije black box, a opet pruža maksimalne uvjete: da se u njemu može napraviti jednostavna predstava, razgovor ili performans, ali i produkcijski zahtjevnija izvedba. To je danas TALA PLE(j)S koji je dom – svojevrsno sklonište i mjesto na koje ljudi dolaze s radošću i otvorenog srca. U izazovnim vremenima, kada nikad nema dovoljno novca, prostora ni stabilnih struktura, važno je kroz suradnje i razmjene jačati zajednički izvor koji može ponuditi uvjete za rad. TALA je danas dom za umjetnike, mlade plesače, polaznike edukacija, ali i njihove roditelje i obitelji – mjesto susreta i razmjene. Ovo nam je četvrti prostor i svaki put smo ga razvijali prema potrebama scene. Bez same scene ne bismo razvili ni festival, ni programe, ni vizije. Uvijek smo osluškivali što je u određenom trenutku potrebno – i nama kao autorima i drugima kao umjetnicima – i to spajali s našim organizacijskim i produkcijskim znanjima. Stalno pitam kolege kako se osjećaju u prostoru, motivira li ih. Povratne reakcije su vrlo pozitivne i to mi potvrđuje da idemo u dobrom smjeru.
  
  Što znači imati vlastiti izvedbeni prostor u nezavisnom sektoru?
  
  To znači dati umjetnicima vrijeme i uvjete za stvaranje. Kada sam bila mlada, dolazila sam u kazalište na dan premijere – ujutro svjetlo, navečer izvedba. Sanjala sam o prostoru u kojem mogu istraživati, mijenjati ga i prilagođavati. Danas umjetnici u TALA PLE(j)S-u mogu provesti tjedne u istraživanju prije premijere, u dvorani opremljenoj suvremenom rasvjetom. To je privilegija koja izravno utječe na kvalitetu rada.
  
  Kako vidite poziciju TALA PLE(j)S-a u postindustrijskoj zoni Radničke ceste?
  
  Ta lokacija savršeno odgovara: na razmeđi komercijalnog i umjetničkog sektora. Uvijek smo spajali ta dva svijeta, ponekad naizgled nemoguće. Tijekom pandemije shvatili smo da nam treba velik, otvoren prostor koji možemo oblikovati prema vlastitim potrebama. Dolazak u ovu zonu bio je izazovan, ali i uzbudljiv. Krenuli smo od nule – krpali podove, gradili zidove, uvodili struju. Dala sam si pet godina da prostor zaživi i danas mogu reći da smo na dobrom putu. Izazovi me motiviraju.
  
  Kako danas vidite odnos institucionalne kulture i nezavisne scene?
  
  Situacija je danas bolja nego prije, ali bez organizacija kao što je TALA nezavisna scena ne bi mogla opstati. Suvremeni ples još uvijek nema potpunu autonomiju u ustanovama. Mi pokušavamo jačati nezavisnu scenu kroz izvedbe, rezidencije i produkciju, dok institucije još imaju puno posla kako bi ples bio ravnopravno zastupljen. Ta dva sektora zajedno čine jednu veliku, dinamičnu i raznoliku plesnu scenu. Iskreno, i da postoji još deset prostora poput TALA PLE(j)S-a, ne bi bilo dovoljno za sve plesne umjetnike u Hrvatskoj.
  
  Kako balansirate između umjetničkog djelovanja, jačanja zajednice i financijske održivosti?
  
  Školovala sam se u New Yorku i tamo naučila da ples mora imati svoje tržište. Jedno tržište može podupirati drugo. Komercijalni projekti – televizija, eventi, koncerti – godinama su nam bili izvor prihoda. Nikada me toga nije bilo sram, jer smo i komercijalne projekte radili umjetnički ozbiljno. Dio zarade od komercijalnih projekata uvijek smo ulagali u umjetničke. Od početka smo se odlučile za model financiranja iz više izvora – i taj nas je model često spašavao.
  
  Imate li dojam da mlade generacije danas drukčije razmišljaju o zajedništvu?
  
  Mi smo prošli dva potpuno različita politička sustava i radili u sasvim drukčijem kontekstu. Današnja scena je drugačija, a mlađe generacije kao da su odvojene od onoga što je bilo prije – možda im je to i potrebno kako bi stvarali nešto novo. Mladi danas funkcioniraju kao pojedinci unutar zajedničkih projekata, cijene svoj prostor, mir i pravo na vlastito mišljenje. Naš model – rad 24/7 bez puno rasprave – danas više nije primjenjiv. Motivacije su se promijenile i to je u redu. Važno je da svaka generacija pronađe svoj način.
  
  Zašto ste 25. obljetnicu obilježili hibridnim, otvorenim događanjem, a ne klasičnom retrospektivom?
  
  Zato što su i moji umjetnički projekti, kao i TALA, uvijek bili otvoreni, interaktivni i uključivali publiku. Željeli smo uključiti što više ljudi sa scene, jer bez njih TALA ne bi postojala.
  
  Središnji dio proslave bio je posvećen Miljenku Bengezu – Miljcu po kojem ste preimenovali izvedbenu dvoranu.
  
  Miljac je prije svega bio naš prijatelj, a zatim i dugogodišnji suradnik. Kao tehnički direktor Platforme oblikovao je svjetlo ne samo naših projekata, nego i radove brojnih drugih umjetnika. Bio je svojevrsni guru – strpljiv, otvoren i posvećen. Prošao je s nama sve prostore i sve faze razvoja. Da je danas s nama, sigurno bi bio naš tehnički direktor. Imenovanje prostora po njemu simbolična je gesta priznanja svima onima čiji je rad ključan, a često nevidljiv.
  
  Koji je danas najveći izazov nezavisne plesne scene?
  
  Snaga zajedništva. Tamara i ja bile smo poput braka – različite estetike, ali zajednički cilj. Ta snaga koju smo gradile dvadeset godina dala mi je temelj da nastavim razvijati plesni centar TALA u novom obliku. Nadam se da će mlađe generacije na svoj način preuzeti i prilagoditi taj model. Treba slušati, djelovati zajedno i zasukati rukave – jer tada je sve moguće.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 30. prosinca 2025.

Piše:

Jelena
Mihelčić