Plesna scena.hr

Poetična, nježna plesačica iz arhiva Toše Dabca

Saida Mustajbegović, Ani Radošević: Poetesa pokreta, TPO Fondacija, Sarajevo, 2024.

• Nedavno sam otkrila dragocjeni istraživački rad sociologinje i književnice Saide Mustajbegović posvećen djelovanju plesne umjetnice i operne redateljice Ani Rajs Radošević. Autorica se nekoliko godina ranije bavila sarajevskom avangardnom skupinom Collegium Artisticum koju su pokrenuli skladatelj i dirigent Oskar Danon, slikar Vojo Dimitrijević, plesačica i koreografkinja Ana Rajs i arhitekt Jahiel Finci, te je 2022. svoje istraživanje uobličila u iznimno zanimljiv i nagrađivan dokumentarni film Ritmovi i boje nemira – Collegium Artisticum 1939. – 1941. Pritom ju je posebno zaintrigirao lik i djelo Ani Rajs, te je nastavila daljnje rasvjetljavanje sudbine te jedinstvene, samozatajne žene i umjetnice. „Priča o ovoj iznimnoj Čehinji jevrejskog porijekla simbolično ilustrira evropska kulturna i politička gibanja u prošlom stoljeću“, najavljuje Mustajbegović u uvodu svoje knjige Ani Radošević: Poetesa pokreta, a „njena biografija je priča o historiji žena Balkana, ali to je i priča o položaju koje su strankinje imale na polju kulture u odnosu na pripadnice autohtonih naroda“. Sabirući informacije i detalje autorica pažljivo slijedi uzbudljivi narativ Anina života i karijere, duboko uronjen u kontekst povijesnih migracija, političkih zbivanja i ratnih nepogoda prošlog stoljeća – koje se ogledaju već u inačicama njezina imena.
  
  Ani ili Anika (rođena kao Ana Marija Spitzer, umjetnički Ani Lorova, udana Rajs / od Reiss, što je zajedno sa suprugom promijenila u Radošević), rođena 1915. u Češkim Buđejovicama, u svojoj je burnoj, hrabroj i izvanrednoj karijeri između ostalog bila i dvije ili tri godine (između 1936. i 1939.) učenica Škole tjelesne kulture Ane Maletić u Zagrebu. Kako je Ani došla iz Praga kao već profesionalna pjevačica, plesačica i glumica, moglo bi se reći da je bila na nekoj vrsti specijalizacije u području modernog plesa, intenzivnom tečaju na Školi koju je Ana Maletić autentično postavila na čvrstim temeljima teorije pokreta (eukinetike i koreutike) i obrazovnom plesu Rudolfa Labana kao i ritmici Émilea Jaques-Dalcrozea. U Zagreb je Ani došla iz privatnih razloga, tu su već bile bolesna majka i sestra koja je radila u poslovnici češke tekstilne firme, ali se odmah javila i u Kazalište. Direktor opere Baranović angažirao ju je za operetu Viktorija i njezin husar, a surađivala je i s Rodom Rifflerom plešući step. No, onda se posvetila obrazovnom plesnom intenzivu kod Ane Maletić da bi 1939. položila stručni ispit pred komisijom Ministarstva prosvete u Beogradu (u kojoj je bila i Anina prva učiteljica Maga Magazinović) što joj je dalo pravo za samostalni pedagoški rad, odnosno otvaranje škole u Sarajevu, gdje se preselila sa suprugom. Njezina Škola za gimnastiku i umjetničku igru uključivala je plesni studio koji je, kao i Škola Ane Maletić, radila „po metodi Laban“.
  
  U ostavštini Ane Maletić sačuvano je i nekoliko pisama, iz kojih je razvidno da su privatno ostale u prijateljskom odnosu. No, profesionalno, Ani Radošević poslije spomenutih godina više nije prisutna u Zagrebu. Osim – što se ponovno pojavila prije petnaestak godina, kad je Iva Prosoli (sadašnja voditeljica zbirke novije fotografije u MUO) tijekom svog istraživačkog rada u arhivu Toše Dabca pronašla serije fotografija plesačica, a ja sam bila pozvana „u pomoć“ na pokušaj njihova prepoznavanja i imenovanja. Bila je tu velika serija fotografija Ane Maletić u kojoj sam prepoznala promidžbene materijale za njezino gostovanje u Rotterdamu 1938. godine, ali još brojnija i iznimno lijepa serija iz istog prostora i vremena, nekih pedesetak fotografija pripadalo je Aniki Radošević – dio su bili portreti, a dio niz koji prati sekvence pokreta. U poetičnoj, nježnoj plavuši odmah sam prepoznala Ani – zahvaljujući beogradskoj Orchestri (br.19/20), koja je u posebno prilogu 2001. objavila razgovor Nadežde Mosusove s njom i tu su bile objavljene i dvije fotografije iz spomenute, pronađene serije Toše Dabca.
  
  No, zapravo sam lik Ani Radošević samo dotaknula uz rad na arhivi Ane Maletić, a knjiga Saide Mustajbegović je prilično popunila praznine, otvorila neke vrlo zanimljive teme poput naprednih uloga imigrantkinja koje ipak uvijek ostaju u toj nezahvalnoj poziciji strankinje ili nepotrebnog antagonizma između baleta i modernog (suvremenog) plesa, ali i podsjetila na neke činjenice koje su me i tada, kad sam u Orchestri čitala razgovor s Ani, zbunjivale. (Nesumnjivo treba uzeti u obzir i da se Ani prisjećala Zagreba nakon više od šezdeset godina, a možda smo i mi nešto propustili. Naime, Ani spominje Gertud Kraus kao osobu koja je držala seminar u Školi Ane Maletić, a sama Maletić, koliko znam, to nikad nigdje nije spomenula. S Kraus, jednom od najistaknutijih predstavnica slobodnog, ekspresivnog plesa, tzv. Ausdrucktanza su bile povezane druge zagrebačke plesne modernistice, posebno Nevenka Perko, a i Mia Čorak Slavenska je odlazila k njoj u Beč na usavršavanje. Moguće je Ani srela Kraus u Pragu 1933. kad je imala veliki nastup na Cionističkom kongresu, jer u Zagrebu sigurno nije, budući da je Gertrud Kraus 1935. zauvijek napustila Europu nastavljajući umjetničku djelatnost u Tel Avivu.)
  
  Sljedeća životna i umjetnička „stanica“ i „stranica“ Ani (tada još Rajs) je Sarajevo, suprugov grad, gdje se 1939. našla u jezgri naprednih mladih umjetnika i intelektualaca, praških studenata, koji su nadahnuti Masarykovim idejama i svjesni rastuće prijetnje fašizma (Prag je okupiran te 1939.) okupljali ljude i kroz umjetničke programe: izložbe, koncerte, predavanja, predstave, širili slobodoumne stavove i otpor. Skupina Collegium Artisticum djelovala je pri Sarajevskoj filharmoniji, a po uzoru na rad češkog kazališnog redatelja, književnika i muzikologa Emila F. Buriana proklamirali su sintetički teatar koji je uključivao tekst, glazbu, pokret i ples, animaciju, sjene…
  
  „Mislim da je Gesamtkunstwerk pozorište budućnosti u jednom drugom smislu, nego što je to Richard Wagner mislio. Da, jednostavno se sve stapa, jer je pokret dominantan, kao što je reč dominantna, kao što je muzika dominantna, i kao što je slikarstvo dominantno. Sve te dominantne umetnosti će govoriti zajedničkim jezikom. Žao mi je što to neću doživeti, ali mislim da će to biti nešto što će podići ljudski život na ovoj zemlji. Ja tako verujem u teatar. (...) Ja sam radila u Sarajevu, Collegium Artisticum se zvalo. To je bilo sintetičko pozorište. Baš nešto razmišljam sad kad čitam o tome, kad Sonja Lapatanov govori o pokretu i o tom njenom sadašnjem radu, pa moram da vam kažem da smo bili vrlo aktuelni u tom našem Collegium Artisticumu, jer smo mi tu sintezu imali i pre rata u Sarajevu.“ (u knjizi citiran dio iz razgovora A. Radošević s R. Lazićem vođen 1998., Estetika operske režije). Ani Rajs je u Sarajevu osnovala prvu školu modernog plesa, a njezine učenice su sudjelovale u programima Collegiuma, koji je do zabrane rada i progona članova uspio izaći sa svega dvije predstave. Prva je bila Veče muzike, pokreta i narodne poezije u listopadu 1939. Ovaj „jedan od prvih uspješnih pokušaja da se napravi u Jugoslaviji predstava na principima jedinstvenog povezivanja muzike, svjetla, slike, teksta i pokreta.” (S. Grbić-Softić, 1986.) je bio vrlo uspješan i posjećen, a Ani je plesala Majku Jugovića, amblematski lik umjetničkog, ekspresivnog plesa naše regije, koji je i Ana Maletić plesala u koreografiji Mage Magazinović tijekom svog školovanja u Maginoj školi u Beogradu.
  
  Početkom 1941. Collegium je izdao knjigu priča za djecu češkog pisca i Anikinog poznanika Norberta Frida koju su preveli i priredili Jovan Kršić i Emerik Blum, i prema njoj su postavili predstavu Zašto plače mala Ema. „Dve od Fridovih priča sam uradila po Labanovom sistemu. Jedna bi se mogla nazvati ptičjim Zelenim stolom“ prisjeća se Ani Radošević u već spomenutom razgovoru s Mosusovom, „druga je bila izrazita groteska (Pustite kontrabas na radio). Svađu u pisaćoj mašini postavila sam na step. U moje vrijeme je Prag bio pun eksperimentalnih kazališta koja su zastupala sintetičko viđenje scenskih umjetnosti. (…) Prodirala je tamo i Labanova škola…“ Predstava je prepoznata kao antiratna i ljevičarska, te je repriza zabranjena kao i daljnji rad i Collegiuma i Anine škole, a uskoro su počela i hapšenja.
  
  Ani je sa suprugom pobjegla u Split, gdje su kratko vrijeme djelovali ilegalno, da bi uskoro otišli u partizane. Ona se pridružila Kazalištu narodnog oslobođenja koje je osnovala grupa odbjeglih zagrebačkih glumaca pod vodstvom Vjekoslava Afrića. Od profesionalnih plesača u KNO je nastupala i Mira Sanjina (još jedna učenica Maletićkine Škole) i Žorž Skrigin. Po završetku rata Ani Radošević živi i djeluje u Beogradu gdje je obnašala visoke dužnosti u obnovi i organizaciji baleta Narodnog pozorišta i Srednje Baletne škole, čija je prva ravnateljica. U Pozorište se vraća 1951. i zasigurno joj nije bilo lako uz profesionalne baletne krugove koji su se u međuvremenu obnovili (također i njezinom zaslugom), jer osim što je bila strankinja, pa politička osoba – partizanka, bila je i suštinski angažirana modernistica. U Beogradu je, kraj baleta, nekako izgurana i zanemarena i prava domaća pionirka modernog plesa, u Europi obrazovana Maga Magazinović, te nije teško zamisliti što stoji iza nekih riječi razočaranja i Anikina povlačenja iz Narodnog pozorišta. No, Ani je, s pravim osjećajem pronašla svoju nišu u kazalištu; koreografirala je i postavljala scenski pokret surađujući s nizom odličnih opernih i dramskih redatelja (Kulundžić, Gavella, Tanhofer, Stupica, Sabljić, Šram, Klajn…) i te je godine „zlatnog perioda“ beogradske Opere, smatrala svojim „univerzitetima“. Poslije je i sama uspješno režirala (i koreografirala) opere u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu te Kairu. A poznata je njezina iznimno uspješna suradnja s talijanskim redateljem Francom Zeffirellijem i belgijskim glumcem i redateljem Raymondom Rouleauom za čija je operna uprizorenja (u Italiji, Engleskoj, Nizozemskoj i u Sjedinjenim Državama) postavila zapažene koreografije.
  
  U zadnjem dijelu knjiga Saide Mustajbegović donosi popis koreografija i režija Ani Radošević, kao i neke zanimljive dodatke poput izbora iz njezinih razgovora i promišljanja, dijelove iz kritika. Ani Radošević je često koreografirala i za film i beogradsku televiziju; napisala je knjigu O scenskim izvođenjima Ohridske legende Stevana Hristića. „Posljednjih petnaest godina života Ani je bila aktivna članica Društva prijatelja Jugoslovena, Čeha i Slovaka. Organizirala je veliki broj tribina, koncerata i predavanja, kako bi članstvo upoznala sa češkom i slovačkom kulturom, muzikom i umjetnošću. U tome su joj pomagali operski pjevači, balerine i glumci, koji su se rado odazivali na njen poziv. Organizirala je tribine i pre davanja o Masaryku, Čapeku, Smetani, Dvoržaku i Janačeku. Kako su godine prolazile, Ani je sve češće čeznula za domovinom. Često je do kraja života odlazila u Prag…“ Umrla je u Beogradu krajem 2004., a 2015. je u Muzeju Narodnog pozorišta, povodom stote obljetnice njezina rođenja organizirano Veče posvećeno Ani Radošević.
  
  Silno mi je krivo da je nikada nisam upoznala tu sjajnu ženu i umjetnicu, a propustila sam priliku i popričati o njoj s Verom Maletić kad smo se družile uz arhivu Ane Maletić, a nisam znala ni za proslavu 2015. u Beogradu. Možda su ova knjiga i film Saide Mustajbegović neka nova prilika za naš susret s Ani Rajs Radošević?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. siječnja 2026.
  

Piše:

Maja
Đurinović