Tijela u slobodnom komešanju
Antisezona 26 – 1. blok | Kreni prije nego si spremna!: Lea Brcko, Posljednji ispraćaj kolekcije zaboravljenih buba; improvizirani format Bliski susret plesne vrste: Gorgona gori, gorka, gorda i grimizna!, dvorana Gorgona, MSU
-
Prvi ovogodišnji blok Antisezone posvećen je postmodernoj temi improvizacije, svojevrsnom slavlju tjelesnog stanja osjetljivog i krhkog, klizećeg aktualiteta koje naslovno opisuje rečenica „Kreni prije nego si spremna!“ preuzeta iz prakse Deborah Hey (Judson Dance Theatre). Bogat program prve večeri sačinjen je od dvije izvedbe otvorenog formata u kojima tijela dijaloški rezoniraju s ritmikom glazbe. Predstavnica nadolazeće generacije, Lea Brcko sa suradnicima, glumcima i glazbenicima, gitaristom Antunom Antolovićem i bubnjarom Timonom Špaljem, izvela je svoj završni rad na Prijediplomskom studiju plesa, graničnu formu između plesne izvedbe i koncerta u kojemu je iskustvo kaosa utkala u koreografski postupak. Drugi dio večeri obilježio je kustoski i izvedbeni „autorefleksivni čin“, kako navodi portal Plesopis, svojevrstan hommage djelovanju Antisezone koja je prije osam godina inaugirirana istim formatom nesputane i neizvjesne, kolektivne plesne improvizacije.
Recentna interdisciplinarna istraživanja u eksperimentalnoj plesnoj improvizaciji prepoznaju estetiku kinestetičkog zajedništva (aesthetics of kinaesthetic togetherness), kao umijeće oblikovanja kolektivne aktivnosti gdje sudionici mogu doživjeti vlastito kolektivno djelovanje, gdje se oblikuje kolektivni subjekt, umjesto zbira pojedinaca. Grupna aktivnost takvog plesa ne zasniva se na pokušajima uklapanja pojedinca, nego na ostvarenju kolektivnog nastojanja zajedničkog kretanja. Ova zapažanja podsjećaju na temat Kolektivne prakse 32. broja časopisa Kretanja te na ondje zabilježene pojmove poput supublika, suizvedbenost ili kolektivno tjelovanje, koje ne samo da pružaju važne semantičke smjerokaze u prilazu temi, nego uvezuju i bitne iskustvene elemente obaju izvedbi.
Koregrafija Lee Brcko gleda se izbliza, stojeći, preko metalne ograde postavljene na sceni kao na masovnim spektaklima. S druge strane, izvođači plešu u naglašenim ritmičkim izbojima prateći energični ritam glazbe, snimka jedne kamere, postavljene u kutu dok snima događaj, projicira se na lijevi zid, a na zidu u dnu scene gledamo projekciju drugog fragmentarnog kadra u kojemu se razabire motiv kolažirane bilježnice. Suizvedbenost u koreografiji koja se oslanja na ritam kao primarni okidač izvedbenih tijela, odnosi se na suigru različitih definicija izvedbenih tijela u odnosu na pulsaciju, glazbenu ili čisto tjelesnu. Njihove se izvedbene uloge mijenjaju, akcentirajući povremene točke prijelaza iz jednog stanja u drugo, iz plesača u glazbenika, iz tijela u glazbeni instrument, iz žustrine pokreta u zamiranje. Brzi ritam, skokovi, nagli trzaji glavom, rukama, nogama i gornjim dijelom tijela sugeriraju kaotičnu raspršenost kinesfere i zrnatu rascjepkanost prostora. Nagli, divlji izboji pokreta osvjetljeni reflektorima u bojama proizvode efekt kolektivne euforije, gotovo ritualnog transa, no taj se ritam namjerno razgrađuje trenucima usporavanja, nasumičnog izdvajanja plesača iz gustoće njihova zajedničkog kolektivnog momentuma. Trenutci tišine ulaze kao lomovi, u njima svako tijelo putem zvučnih gesti pronalazi svoju muzikalnost i strukturira ritmiku koju zatim preuzimaju instrumenti.
Sljubljenost gitare i bubnja daje ugodnu rezonanciju prostoru, supstancu na koju se lijepe slojevi kolažiranih projekcija i frazirani detalji, poput ponavljaujućih gesti izobličenja fizonomija, u kojima se plesači povremeno zaustavljaju. Prema kraju poroznost izvedbe klizi prema groteski, etnonotama i gestama nasilja. Etide s ilustrativnim gestama pištolja pojačavaju rubnu atmosferu i titranje prijetnje, ali ostaju na rubu doslovnosti, jer njihova simbolička težina nije do kraja razrađena. U krajnjem dojmu, unatoč visokoj i aktivnoj razini stvorene scenske energije, ritmička napetost ostaje zaglavljena između hipnotičke uronjenosti i nedovoljno preciznih sugestija.
Isti izvođači sudjelovali su i u kolektivnoj improvizaciji koja je uslijedila, okupljajući ansambl predstave Urobor i gošću ovog bloka Antisezone Fani Pozidi. Jednako nošena glazbenim ritmom kao pokretačem pokreta i izvedbenih gesti, izvedba oslobođena konceptualnih predumišljaja pružila je raskošni doživljaj kolektivnog tjelovanja i ludičkog vježbanja zajedništva. Pogon plesne izvedbe zasnovan na otvorenosti i reaktivnosti doista je prenio neposredni doživljaj plesne energije, aktivnost sudjelovanja širila se preko granice auditorijuma, a na višekratne pozive publici da se priključi, nekolicina plesača se i odazvala. U toj otvorenosti, kolektivno tjelovanje ne teži kulminaciji, nego se održava u stalnom kruženju energije, u kojemu je sama razmjena impulsa važnija od rezultirajuće forme.
Izvedba nošena nepredvidivim tijekom funkcionira kao procesualni okvir u kojem se odluke o kretanju neprestano pregovaraju između izvođača, glazbe i prostora. Tako je gledatelju uronjenom u razliveno more intuicije, more sastavljeno od tijela u slobodnom komešanju dodira, spontanost oslobođena na sceni te večeri donijela obilje okrepljujuće nježnosti.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 28. veljače 2026.
(Tekst se odnosi na izvedbe od 19. veljače 2026)
Posljednji ispraćaj kolekcije zaboravljenih buba
koreografkinja Lea Brcko
izvode: Antun Antolović, Lea Brcko, Timon Špalj
izložbeni vizual i video Jurica Nikolić
Završni rad na Prijediplomskom studiju plesa – Suvremeni ples, ADU Zagreb, mentorica Irma Omerzo
Bliski susret plesne vrste:
izvode: Lea Brcko, Viktorija Bubalo, Silvija Dogan, Silvia Marchig, Ana Novković, Fani Pozidi, Mia Štark, Antun Antolović, Timon Špalj
kuratorski i produkcijski tim Antisezone Tea Kantoci, Silvia Marchig (Kik Melone), Sonja Pregrad (Objekt plesa), Iva Nerina Sibila (Divert), Sindri Uču
produkcija programa Antisezone u MSU-u Odjel za programsko-izložbenu djelatnost, Branko Kostelnik, voditelj Odjela, Miranda Herceg, voditeljica programa multimedijske dvorane.
dizajn Niko Mihaljević, fotografije Sindri Uču
Financijska podrška: Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Zaklade Kultura nova; dio Life Long Burning Kreativna Europa projekta.
Piše:
Jasmina Fučkan