Plesna scena.hr

Koreografija je two-way street

Intervju: Sofija Milić, koreografkinja i izvedbena umjetnica

• U Zagrebačkom plesnom centru je 25. veljače 2026. izvedena hrvatska premijera predstave Life in Beta koja je rezultat međunarodnog projekta dancEUA – Contemporary Resilience: Reinventing Dance in Ukraine pokrenutog kao podrška ukrajinskoj suvremenoj plesnoj sceni. Trogodišnji projekt koordinira Studio za suvremeni ples, te je ova prva skupina okupljenih mladih plesača: po dvoje iz Hrvatske, Ukrajine, Rumunjske, Mađarske i Švedske provela u Zagrebu šest mjeseci zajedničkog života i intenzivnog rada s više različitih umjetnika. Na kraju procesa prisustvovali su programu kratkih koreografskih radova deset mladih autora koje se odabrali i u Budimpešti prezentirali mađarski partneri projekta. Kao najzanimljivija autorica prema odabiru plesača, ali i predstavnika struke pokazala se Sofija Milić s koreografijom 1,2,3,GO!. Maša Kolar, kasnije i mentorica Sofijinog projekta, napisala je da se ona istakla po odabiru kostima i glazbe, „ironiji i devijaciji od našeg poimanja lijepog“, izražajnosti te „zanimljivom twistu na kraju“, što je rad učinio upečatljivim.
  
  Stoga nas je zanimalo tko je Sofija Milić, citiram: „koreografkinja i izvedbena umjetnica s Balkana, sa sjedištem između Europe i Novog Zelanda“. Ukratko, građanka Svijeta, koja je vrlo rano prepoznala svoju pripadnost plesu kao kazališnoj umjetnosti. Počela je kao djevojčica sa satovima baleta kod Ašhen Ataljanc u Beogradu, a diplome Plesa i Plesnog performansa stekla je na New Zeland School of Dance, jednoj od vodećih plesnih akademija na južnoj hemisferi. Još tijekom studija, na posljednjoj godini Akademije osniva L!CK Dance Theatre s kojim osvaja nagradu za najperspektivniju kompaniju u nastajanju na novozelandskom Fringe festivalu. To je sigurno veliko priznanje koje je otvorilo neke daljnje perspektive?
  
  Na Novom Zelandu postoje dvije full-time kompanije za suvremeni ples. New Zealand School of Dance je poznat po proizvodnji odličnih plesača, ali u trenutku kad sam ja završavala studije, te dvije kompanije nisu tražile nove plesače. Stoga sam osnovala svoju kompaniju da bih mogla aplicirati na natječaje, biti partner u projektima i nastaviti plesački i koreografski rad. Željela sam nastaviti sa svojim razvojem kao plesačica i koreografkinja bez da čekam da mi neko otvori tu priliku... Pokretanjem L!CK Dance Theatre sam sebi omogućila vlastito zapošljavanje. Nagrada za najperspektivniju kompaniju mi je otvorila širu mrežu suradnje, umjetnika, koreografa, i također: priliku da na svojoj staroj akademiji, NZ School of Dance, predajem improvizaciju studentima.
  
  Svoj program i umjetnički stav jedinstvene tjelesne izvedbenosti najavljuješ i imenom, kraticom od Live Investigation of Contemporary Kinetics. Što je bilo prvo: riječ „Lick“ ili kratica?
  
  Prvo je bila samo riječ Lick, izašla je iz naslova moje prve koreografije Lick Off My Tears, Death is Also Dyint. Na trećoj godinu studija kreirala sam prvi development ove predstave koji je trajao petnaest minuta. Nakon što su publika i moji nastavnici fantastično reagirali na tu koreografiju, shvatila sam da je moram razviti u cjelovečernji rad. Riječ Lick je vec postojala u naslovu koreografije, i nekako me je privukla – ima nešto provokativno i drugačije... Osjećala sam da će privući i zainteresirati ljude, nije ime koje viđaš svaki dan, pogotovo ne u svijetu plesa. Također Lick kao liz ili neka radnja sa jezikom, bila mi je bliska zato što u mojim koreografijama puno radimo na karakterima i physical theatreu, što je još jedna informacija: da moja kompanija nije samo ples nego da se igram s drukčijim medijima. Nakon što sam se odlučila za ime, zajedno s prijateljima pronašla sam značenje svakom slovu. Ova sintagma povezuje ples, performans i fizičko kazalište. U kreaciji predstava ja uistinu koristim alate iz tih različitih disciplina… I baš tako, riječi koje se kriju u LICK savršeno reflektiraju ono što radim : Uživo (Live) Istražujem (Investigation) Suvremene (Contemporary) Kretnje, pokret i njihove uzroke (Kinetics). Također, zanimljivo je napomenuti da na Novom Zelandu da bih aplicirala za financiranje Umjetničkih Institucija (Creative NZ, City Councils, etc.), i da bih se prijavila za Novozelandski Fringe Festival morala sam imati svoju, kako bi oni rekli „kompaniju / ustanovu”. To je drukčije nego u Europi gdje autori mogu samostalno izlaziti sa svojim radovima.
  
  Life in Beta je nastao tijekom četiri i pol tjedna rada u TalaPla(j)su i ZPC-u. Uistinu originalna predstava, intrigantna, duhovita i drugačija u snažnoj tjelesnoj izražajnosti i dirljivoj groteski truda oko dostizanja „savršenstva“ tvojih deset (odnosno u Zagrebu devet zbog povrede jedne plesačice) „avatara – deset tijela – čvorova unutar sustava kojim upravlja Beth, središnja svijest koja regulira instinkt i ponašanje za dobrobit cjeline“. Očit je individualni pristup ali i sveobuhvatno angažirano zajedništvo u izdržavanju, provedbi, iscrpljivanju zadanog i čvrsto vođenog fizičkog angažmana. Koliko si imala pripremljenu koreografiju, u smislu ideje, razvoja, koreografije, a koliko se materijal oblikovao u cjelinu tijekom procesa?
  
  Prije dolaska sam imala vizije nekih dijelova, teme koje sam željela istražiti kroz tijelo sa specifičnim tasks/prompts, i restrikcije koje sam znala da želim postaviti u smislu movement languagea... tako da bih rekla da sam vjerojatno osamdeset posto zadataka imala prije početka zajedničkog rada, ali naravno tek kad sam počela izrađivati te taskove s plesačima, počela sam vizualizirati izgled pojedinih sekcija. Zanimljiv primjer su baš avatari zato sto sam ja na početku došla s tim zadatkom da svatko uđe u prostoriju kao svoj avatar... I to su bile jedine instrukcije, a onda sam to razvijala, stalno sam ih izvodila iz dvorane i zadavala: sad uđite kao da ste svoj avatar i da ste povrijeđeni / da ste vi najbolji avatar od svih / da ste zaljubljeni, itd. Kroz to igranje sam ustvari shvatila da avatari trebaju biti dio predstave. Prvotni plan je bio da su avatari samo zagrijavanje za sljedeće zadatke koje sam imala spremne… Tako da eto, vjerujem da je koreografija two-way street i koliko god da sam imala isplanirano ideja, struktura i formacija sve se skroz promijenilo kad su oni počeli plesati. A onda iskaču nove ideje, vizije i strukture i tako sve sklapam. Tema kao tema je bila tu od samog početka i znala sam otprilike dramaturški kako želim da se predstava razvije; koji narativ želim pokazati. Onda je to samo još trebalo dobiti kroz pokret i sve spojiti.
  
  Koja je daljnja sudbina Života u Beti? A gdje tebe vode daljnji planovi i putevi?
  
  Život u Beti ide na turneju, prvo u Rumunjsku i Švedsku u svibnju, pa u drugom dijelu godine u Mađarsku i Ukrajinu. Ja se nadam i želim da se predstava nastavi i putuje po čitavoj Europi i nakon ove godine. Što se mene tiče, trenutno malo odmaram. Imam planove za projekt s kolegicama u Budimpešti početkom travnja. Osim toga stalno apliciram i držim fige da se otvori još puteva. Ova naša djelatnost je toliko magična, ali je zato u isto vrijeme i neizvjesna i nestabilna... Radujem se svemu što dolazi, i nastavljam da, kako mi kažemo hussleujem do sljedeće prilike!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 24. ožujka 2026.
  
  Život u Beti
  koreografija Sofija Milić
  mentorstvo Maša Kolar
  izvode: Mina Ugrin, Iva Matošević, Freya Farnlof, Julia Ekvold, Helen Tamasko, Janka Komuves, Vlad Furtuna, Anastasia Preotu, Mariia Kalashnikova, Yuliia Brazhnik
  glazba Ognjen Šušić, kostimografija Karlo Blažina, vizuali Tihomir Filipec, foto i video Nina Đurđević / Neven Petrović
  Predstava nastaje u okviru projekta dancEUA sufinanciranog sredstvima Europske Unije kroz program Kreativna Europa.
  U realizaciji projekta sudjeluju: Studio za suvremeni ples (HR), Central Europe Dance Theatre (HU), M Studio (RO), Vitlycke – CPA (SI) i Ukrainian Contemporary Dance Platform (UA).
  U suradnji: Zagrebački plesni centar (ZPC) i TALA PLE(j)S
  Financijska podrška: Europska Unija, Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova

Piše:

Maja
Đurinović