Plesna scena.hr

Kako se čita koreografija u knjizi?

Zrinka Užbinec, Kamo ćemo kad se staklo razbije?, Centar za dramsku umjetnost, 2026.

• Ova knjiga neprimjetno mi je sletjela na radni stol, u uredu koji lebdi u zraku, s pomičnim zidovima od stakla kroz koje se gleda prostor plesa. Ponekad je živ, aktivan, vibrantan. Ponekad smiren, s tek ponekim nečujnim prolaskom. I glazbom iz neke od dvorana. Ovitak knjige lagano je hrapav, u tonovima tople sive i bež boje. Crnim je slovima označeno ime autorice – Zrinka Užbinec, i naslov – Kamo ćemo kad se staklo razbije?. Manjim slovima odmah ispod – Where Do We Go When the Glass Shatters?. Knjiga privlači na dodir, senzacija prelaska jagodicama prstiju je ugodna, malo škaklja, proizvodi šum. Očekujem da i slova imaju svoju taktilnost, ali ona su samo znakovi na površini ovitka knjige.
  
  Prelistavam. Prije nego što ulazim u tekst, otkrivam ovu knjigu glatkog papira i povremeno prozirnog pausa, odlomaka teksta koji plutaju na stranicama okruženi bjelinom, fotografijama okvira staklenih pločica s kojih čitamo „small steps on tip-toes, looking around, jumps, repetitions, sitting pretty, jumping on one leg…“ Povremeno vidimo ruku kako drži staklenu pločicu, povremeno u stakalcima vidimo dlačice, pero, odrezane nokte, povremeno u kadar ulazi staklena ljuljačka, bijela košulja, kroj kostima. Neočekivano stranicama prolijeću pčele, gmižu stjenice, lebde krljušti nepoznatog kukca, fino iscrtana transparentna krilca. Između toga materijalnost je teksta. Na hrvatskom i engleskom. Dva jezika daju drugačiji zvuk čak i značenje istim mislima. Iz uvodnih odlomaka saznajemo: „Ovo je koreografija u knjizi. Partitura i fantazija. Nadalje da su Kartice teksta pisane u duetu, u razmjeni…“ I da ih ima „šezdesetičetiri“.
  
  Slijedeći ulaz u građu daje uvodnik Rose Postlethwaite, queer izvođačice i dramaturginje koja poziva na susret s onime što slijedi odmah upućujući na dragocjene detalje, rebuse, gledanje u oči raspadanju, nestabilnost svega, na privlačnost horora, fascinaciju kožom i staklom. „We are voyeurs of Ana and Zrinka dancing, smashing their bodies together, mark-marking on each other’s skin.“ Saznajemo da su tekstovi nastali unutar mjesec dana, tijekom rada na predstavi Lutke i koze (Dolls and Goats), da su podijeljeni u četiri registra: tehnički, autoteoretski, fikcionalni i poetski i da su u konverzaciji sa staklenim pločicama koji su dio same predstave.
  
  Tekstovi ili kartice kako ih autorice nazivaju, erupcija su gustog pisanja, u brzom ritmu razmjene dvije autorice, u stalnoj napetosti dueta ili dvoglasja koji je ponekad u konfrontaciji, ponekad u nadovezivanju ili preskoku, u rezu ili smirivanju. Nakon nekog vremena prepoznajemo glas koji piše, i njihova razmjena je uzbudljiva. Što je pitanje što odgovor? Logika kojom se misli i asocijacije ulančavaju enigmatska je. (Partitura?).
  
  Iz perspektive plesnog diskursa naročito važnim, mada kontroverznim, čak i potresnim, doima se tekst na strani 43 koji počinje s „Misliš li da su riječi čvršće od pokreta, kruće od izvedbe, plesa? Možda je do mog oka ali mnogo više kontrole vidim kada motrim ples nego kad čitam tekst jer tekst je prozračan, porozan…“. I postavlja izravno i bez zadrške pitanje – na što pristajemo kad pristajemo na ples? Nastavlja promišljanjem prisile, latentnog nasilja plesa bilo kao tjelesnog režima bilo terapeutske prakse, konvencije kazališne izvedbe kao mašinerije objektivizacije i opasnosti. I zaključuje „Ali kad su tvoje jagodice na tastaturi ili peroplastika u ruci, više nego plesni protejski nepovrat tekst traži da stojiš iza njegasebe... tekst je neustrašiv, čak i kad i ako mi nismo.“
  
  Uz staklo kao provodni motiv dematerijalizacije i nestabilnosti, odnos plesa i riječi, koreografije i teksta, izranja kao ključna tema i preokupacija ove knjige. Kako se čita koreografija u knjizi? Pokušavam osjetiti energiju, ritam, afektivnost, strukturu ovih tekstova mimo onoga što kazuju, pa dignuvši pogled kroz najbliže staklo, ili kroz poluotvorene kapke, naslutiti orise mogućeg plesa ova dva tijeloglasa.
  
  Pojmovi ili dojmovi koji pak izranjanju čitanjem su intima, osjetilnost, nježnost, pažnja, melankolija, užas, raspadanje, strast, erotika, izmicanje. Komunikacija i samoća. Tekstovi su povremeno otisnuti naopačke, nečitljivi, izvrnuti u vremenu. Prema kraju knjige se raspadaju, sve više nalikujući na ostatke tijela ili insekte koji povremeno provaljuju u bjelinu stranica. Na kraju ostaje rešetka šezdesetičetiri blijedo ispisanih i uokvirenih riječi, uputa za ples. Ples se dogodio ili će se dogoditi, u snu, u sjećanju, u mogućnosti, u odrazu, u stvarnom prostoru pred nečijim pogledom. Iz Impressuma na kraju knjige saznajemo da je drugi glas, a ujedno i urednica knjige Ana Fazekaš. Oblikovanje potpisuje Mladen Donadini, fotografije Ivan Slipčević, kostim Silvio Vujičić. Nakladnik je Centar za dramsku umjetnost.
  
  Ova umjetnička knjiga, duboko uronjena u iskustvenost tijela, praksu koreografije, višeslojne problematike izvedbe, donosi vrhunsku vještina pisanja, koje je živo, senzualno, širokih misaonih elipsi, a čvrste strukture što od čitatelja_ice zahtjeva da ponekad zaustavi dah kako bi došla do kraja rečenice. Uz pročišćenu i elegantnu vizualnost, knjiga daje bogat i provokativan doživljaj susreta s autoricom onkraj i izvan predstave iz koje nastaje, a opet neraskidivo povezanog s procesom stvaranja upravo tog izvedbenog djela.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 30. ožujka 2026.

Piše:

Iva Nerina
Sibila