Ovogodišnji prvi blok interdisciplinarnog programa Kritička dramaturgija otvorio je temu pauze kao prostora u kojem se pauza ne samo tematizira kroz razgovor i razmjenu znanja, nego i proizvodi i ispituje kroz praksu. Unutar ciklusa gostovali su Alix Eynaudi, DISKOlektiv i Igor Duda. Ovaj tekst posvećen je iskustvu trodnevne radionice, Odmaraonice Alix Eynaudi te izvedbi njezina rada Fikcija, fikcija.
U današnje vrijeme teško je shvatiti što znači biti umjetnica. Ne zato što su pojedini činovi njezinog rada nejasni, nego zato što se sam rad više ne može jasno locirati. Kako Goran Sergej Pristaš ističe u knjizi Exploded Gaze, umjetnički rad više nije ograničen na proizvodnju djela, nego se sve više premješta na razinu proizvodnje uvjeta vlastitog nastanka. To očekivanje prijenosa prakse implicira želju da se umjetnički rad prevede u oblik koji je prenosiv, primjenjiv, gotovo upotrebljiv, kao svojevrsni proizvod. Upravo tu se otvara ironija pomaka na koji upozorava Pristaš. Iako je Alix pozvana da prenese svoje znanje, sama radionica odbija tu logiku, premještajući fokus s prijenosa na boravljenje, gdje se razumijevanje ne isporučuje, nego postupno pojavljuje kroz vrijeme, odmor i zajedničku prisutnost. Ali korak po korak.
Ulazeći u radni prostor Alix Eynaudi očekivala sam predavanje i jasan, konkretiziran čin prijenosa znanja, pri kojem bih otkrila način kako njezinu praksu prevesti u vlastiti rad. To je sugerirao i sam prostor radionice. Alix na podu, okružena s gotovo tridesetak knjiga različite literature i koncentriranom prisutnošću kao da se priprema na izlaganje. I onda: ništa. Razgovor. Nekoliko žena sjedi na podu i govori o knjigama koje su rasprostrte po podu. Govorimo o umjetnosti, o autorima, o interesima. Razgovor ne funkcionira kao uvod u praksu, nego kao način njezinog uspostavljanja. Praksa se ne prenosi kao sadržaj, nego se organizira kao situacija u kojoj se pažnja, vrijeme i odnosi počinju drukčije raspoređivati. Već ovdje postaje jasno da ono što se očekuje kao prijenos znanja pretpostavlja njegovu stabilnost i prenosivost, dok se ovdje znanje pojavljuje kao nešto što nastaje unutar situacije, između nas u tom vremenu boravljenja. Ali ja čekam. Čekam trenutak u kojem će radionica početi, u kojem će se njezina praksa pojaviti kao nešto što mogu vidjeti, uhvatiti, razumjeti kao oblik koji se može prenijeti. Ali to se ne događa.
Razgovor se završava i prelazimo na prvu vježbu. Ili je to u ovom kontekstu možda bolje nazvati propozicijom. Jedna osoba leži na podu, druga čita, treća zapisuje, četvrta pritišće izgovorene riječi u tijelo osobe koja leži. Radnja je jednostavna, gotovo banalna, ali traje. Upravo trajanje tog boravljenja postaje metoda. Propozicija ne proizvodi rezultat, nego pomiče uvjete pod kojima najednom počinjem prepoznavati što je rad, što je znanje, što je iskustvo. Drugim riječima, rad se ovdje ne pojavljuje kao ono što se proizvodi, nego kao ono što reorganizira uvjete percepcije i pažnje. Radimo to dugo. Zatim druga propozicija. Jedna osoba odgovara na pitanja poput čitača karata, a mi koji se krećemo kroz prostor postajemo karta. I to opet traje. Bez jasne točke u kojoj bi se nešto objasnilo ili zaključilo. I dan završava. Razmišljam, možda će sutra Alix ipak objasniti svoju praksu kroz nešto što će se moći prepoznati kao nešto uhvatljivo?
Drugi dan provodimo u parku. Dva sata ležimo, čitamo, pišemo, dodirujemo. Čitamo jedni drugima, smijemo se tekstovima koji nastaju. Ponavljanje tih radnji počinje proizvoditi nešto što se ne može odmah imenovati, ali postaje jasno kroz iskustvo. Znanje se tu ne pojavljuje kao ono što se predaje, nego kao nuspojava koreografirane situacije. Nastaje iz raspodjele tijela, glasa, dodira, slušanja i vremena. Ono nije eksterno, nego imanentno samom procesu. I negdje usput počinje se pojavljivati razumijevanje, ne kao objašnjenje, nego kao pomak u vlastitoj percepciji. Treći dan već znam što mogu očekivati i tome se radujem. Ono što je na početku izgledalo kao odgoda, kao izostanak pravog rada, sada se pokazuje kao vrlo precizan rad na uvjetima rada. U tom smislu, stanka ovdje ne funkcionira kao prekid rada, nego kao njegova operativna struktura, kao način na koji se rad uopće može dogoditi izvan logike neposredne proizvodnje i prenosivosti. Produktivnost se premješta iz rezultata u organizaciju pažnje. U način na koji se vrijeme provodi, dijeli, rasteže i dopušta da nešto nastane bez da se odmah pretvori u objekt, metodu ili dokaz.
U tom kodu funkcionira i predstava Fikcija, fikcija izvedena 26. travnja u Galeriji Miroslav Kraljević (GMK). Na prvi pogled, izvedba se sudara i kontrira pristupu koji Alix Eynaudi sugerira na radionici. Dok radionica ustraje na boravljenju, sporom trajanju i zajedničkom uspostavljanju pažnje, ovdje se susrećemo s materijalom koji djeluje kao rezultat intenzivnog rada, uvježbavanja, preciznosti i zadatosti. Kretanje dvoje izvođača i suautora, Alix Eynaudi i Huga Le Briganda, je sinkrono, gestualno precizno artikulirano i virtuozno. Izvedba započinje s izvođačima na udaljenosti ruke, koji sinkrono izvode materijal očito razrađen do najmanjeg detalja. Pokret je ritmički detaljno razrađen i precizan s jasnim osjećajem unutarnje strukture. Prvi utisak tako određuje virtuoznost i agilnost dvaju tijela, gotovo kao demonstracija kontrole nad materijalom. No, kako izvedba odmiče, taj prvi sloj lagano se počinje raspadati. Postaje vidljivo da izvođači ne funkcioniraju samo kao nositelji preciznog zadatka, iako jesu i to, nego i kao tijela koja borave unutar tog materijala. U pojedinim trenucima produžuju vrijeme, zadržavaju se u pozicijama, traže pauzu ili suspense, kao da se unutar same strukture otvara prostor za odgodu i zadržavanje. Upravo tu se pojavljuje poveznica s radionicom, ne na razini forme ili čak osobito afektivnog doživljavanja materijala, nego na razini iskustva vremena.
Zanimljivo je pitanje odakle dolaze geste koje čine osnovu materijala. Materijal je jasno strukturiran kroz slaganje gesta i uspostavljanje slika, ali istovremeno proizvodi širok raspon asocijacija. Od animalističkih slika, preko romantičnih i stiliziranih, do svakodnevnih i banalnih. Poriv za pokret djeluje kao da proizlazi iz imaginacije nečeg konkretnog, nečeg već viđenog ili zapamćenog, što dodatno podržava ideju pokreta kao sjećanja. Precizna je i mimika lica, iznimno izražajna, gotovo ekspresionistička. Tijela ne funkcioniraju samo kao izvođači pokreta, nego kao mjesta u kojima se artikuliraju različite kvalitete prisutnosti. U trenucima kada izvođači uspostavljaju odnos, tijela djeluju poput arhitekture ili mehanizma kao da zajedno čine neku vrstu produkcijske mašine. Taj moment je posebno zanimljiv u odnosu na radionički kontekst koji odbija ideju tijela kao stroja. Ovdje se čini kao da se ta ideja ne negira, nego se koristi kako bi se pokazala njezina napetost.
Struktura izvedbe temelji se na loopu, što podcrtava izlazak izvođača i ponavljanje izvedbe ispred GMK-a. U tom trenutku postaje jasno da mikro-momenti koji su se mogli percipirati kao greške to nisu, nego su dio materijala. Time se dodatno destabilizira percepcija gledatelja, ono što se činilo kao odstupanje zapravo je precizno ugrađeno u strukturu. Zvučni pejzaž ne funkcionira kao dominantni sloj, nego kao atmosfera koja suptilno prati izvedbu. Zvuk djeluje kao da zajedno s izvođačima boravi u prostoru, bez potrebe da strukturira ili vodi materijal. Njegova prisutnost je nježna, ali kontinuirana, stvarajući osjećaj zajedničkog trajanja. Izlazak van ne mijenja radikalno percepciju, nego se prirodno nadovezuje na postojeći zvučni prostor. Promjena iz galerijskog u vanjski prostor ne proizvodi značajnu razliku u čitanju materijala. Uvjeti kretanja ostaju slični, a ni zvuk ne uvodi novu kvalitetu percepcije. Zbog toga odluka o izmještanju izvedbe ostaje donekle nejasna u svojoj funkciji. Izvedba kontinuirano titra između precizno strukturiranog materijala i njegovog raspadanja. Upravo u tom titranju proizvodi se tenzija koja drži pažnju, ali i otvara pitanje odnosa između rada kao uvježbanog sustava i rada kao prostora boravljenja, načina na koji se vrijeme organizira, zadržava i dijeli.
© Ajda Nina Škvarč, PLESNA SCENA.hr, 11. svibnja 2026.
