Jeanne Lakits je francuska plesačica i koreografkinja. Plesno se obrazovala u Kopenhagenu, Beču i Zagrebu, dok je matematiku i fiziku studirala na Sorbonni. Surađivala je s BADco. kolektivom, a prijediplomski studij suvremenog plesa je završila na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. O njezinom radu i projektu Undirectional (izvedenom 18. travanja 2026.) razgovarali smo u prostorima Tala ple(j)sa prije izvedbe.
Prije svega, za one koji vas ne poznaju, što Vas nadahnjuje? Što je Undirectional?
To je projekt koji sam započela 2021. kao završni rad na studiju plesa, a ideja mi je pala na pamet tijekom studija fizike. Polazišna točka Undirectionala je potraga za tijelom bez smjera. To bi bila neka vrsta tijela koje se kreće u svim smjerovima u isto vrijeme. Budući da to nije moguće, to može jedino biti tijelo koje uvijek traži svoje mjesto i kojeg sile vuku u svim smjerovima. Budući da u tom projektu ne može biti konačne točke, sve se može dogoditi i uvijek pokušavam preko svog tijela naći nove smjerove. Dijelovi tijela u prostoru su primordijalni elementi mog nastupa. Mogućnosti su beskonačne, i mislim da ću cijeli život raditi na Undirectionalu. Stoga sam osnovala istoimeno plesno udruženje u Francuskoj, kako bi preko njega razvijala taj projekt.
Ples je jedna od najstarijih ljudskih aktivnosti, to je nešto jako arhaično u nama. Do koje mjere je tehnologija utjecala na vaš izričaj ili Vas nadahnula?
Ovaj rad je stvoren upravo ovdje u Zagrebu, tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti. Istovremeno sam završavala prijediplomske studije suvremenog plesa i fizike. Moja polazišna točka je kvantna fizika, koja je jako apstraktna grana fizike, i teško je dočarati svijet na kvantnoj razini. Na primjer, elektroni mogu biti na više mjesta u prostoru. Počela sam razmišljati, kako da tijelom prenesem tu kvantnu nemogućnost, kako mi ta nemogućnost može biti inspiracija? Ako smo u nemogućem prostoru, onda mogu napraviti bilo što…
Također se igram svjetlom na jako jednostavan način, uzmem dvije komplementarne boje, i bacam sjene. Katkad crvena, katkad zelena, jedna ili obje, ovisno o mom položaju u prostoru. Sve je to jako jednostavno, ali to svjetlo mi omogućuje da prebacim svoju prisutnost u nižu brzinu, da se tako izrazim. Novost u ovom ponovnom predstavljanju rada u Zagrebu je da za razliku od prvog puta, kada sam nastupala u tišini, sada imam glazbenu pratnju. Glazbenica Thea Soti nastupa sa mnom uživo, možemo reći da ona svira kako ja plešem. Namjera je pomoću zvuka koji se kreće preko zvučnika iscrtati novi pokretni prostor u koji će publika biti uključena. Prostor Tala ple(j)sa mi je drag jer ima bijele zidove i relativno je mali i intiman, pa mi je publika jako blizu. U crnoj kutiji klasičnog kazališta to i ne funkcionira najbolje.
U svoj ste ples uvrstili jako zanimljiva područja fizike svjetla i kretanja čestica. Ima li još neka grana fizike u koju za sada ne možete proniknuti na svoj način, a koja je veći izazov nego druge?
Fizika je takva da što više znate, manje razumijete. Mislim da treba biti jako oprezan kada se miješaju znanost i umjetnost: meni je fizika nadahnuće, obrazovanje i način na koji sam naučila razmišljati, ali nije na meni da publici namećem fiziku. Nišu koju meni ispunjava fizika nekome drugome ispunjava neko drugo područje. Svakako ne nastojim na primjer predstaviti kvantni svijet, jer to nije moguće, tu ima matematike koliko i fizike, a kombinirati matematiku i ples bi bilo stvarno nešto deseto. Kada ste i znanstvenik i umjetnik, morate paziti da od svoje izvedbe ne napravite znanstveni pokus.
Kod čestica nema priče ni mitologije, samo trenutak u kojem se nalaze i energija koju imaju. Upravo zato izvodim improvizirani, apstraktni ples, prilagodiv bilo kojem mjestu na kojem se nađem. Svaki prostor je drukčiji, i čak i ako su moje ideje i tlocrt isti, nešto će se uvijek promijeniti. Kada nastupam solo, mogu raditi što hoću, jer sam vlastita koreografkinja i izvođačica. To mi je ono najbitnije.
Umjetnički ste se oblikovali u Kopenhagenu, Beču i Zagrebu. Kako biste usporedili ova tri grada po filozofiji suvremenog plesa?
U Kopenhagenu nisam dugo boravila, mogu samo reći da je to jedna mala scena koja je još u povojima. U Beču postoji jaka tradicija klasičnog plesa, klasične glazbe i izvedbe, ali postoji i škola eksperimentalnog plesa, usredotočena na granice ljudskog tijela i scenografiju. U Zagrebu sam naišla na stvarno kvalitetan program suvremenog plesa, ali i usredotočen pogled na dramaturgiju, koreografiju i kvalitetno stvaralaštvo. Naišla sam na veliku slobodu izražaja, stvarnu volju da se nešto napravi, da se eksperimentira, na otvorenost u umjetnosti koju nisam vidjela drugdje. Možda je to zato što se ovdje dijeli manje sredstava nego u Francuskoj, gdje se puno izdvaja za kulturu i umjetnost, ali čak recimo ni u Beču nisam naišla na toliku otvorenost. Sve to me nadahnjuje i potiče moju kreativnost. Jedino što Hrvatsku sputava je manjak prilika za umjetnike i to što je manje poznata, a što se tiče refleksije o scenografiji i koreografiji, ne zaostaje ni za kim.
Kako je došlo do osnivanja vašeg festivala Manoir en mouvement u Normandiji?
Festival već tri godine organiziram na obiteljskom imanju na kojem živim od malih nogu. Kada sam se vratila u Francusku, vidjela sam da u Parizu već ima svega na izbor, i pitala sam se što ja kao umjetnica mogu unijeti novoga? Umjesto da dalje stvaram vlastite komade, htjela sam stvoriti prostor u kojem ću moći ugostiti druge umjetnike i kvalitetan ples predstaviti javnosti koja se ne razumije u ples. Bila sam ugodno iznenađena reakcijom javnosti jer je već na prvom izdanju bilo puno posjetitelja i ljudi se svake godine vraćaju, traže još više. Ove godine sam napravila pauzu jer želim bolje pripremiti sljedeće izdanje, bolje razumijeti organizaciju i stvoriti nešto solidnije ali ne nužno veće. Ne možete sve raditi sami, treba vam pomoć drugih ljudi kako biste stvorili nešto što će trajati.
Tko su ljudi iz svijeta plesa koji su Vas nadahnuli?
Ima dosta takvih ljudi u mom životu, zasigurno, ali kada sam se prebacila ovamo, surađivala sam s članovima BADco. kolektiva. Imala sam tu sreću da upoznam Nikolinu Pristaš i da mi Goran Sergej Pristaš bude profesor. Nikolina mi je bila mentorica za veliki dio procesa i rad koji danas izvodim. S njima sam mogla razmijenjivati ideje i dobiti uvid u kreaciju, naučiti refleksiju na toj razini. Što se tiče hrvatskih umjetnika s kojima sada surađujem, tu su kolege s faksa, Margareta Sinković, Linda Tarnovski, Dora Pocedić… koje su također ovdje stvorile svoje projekte, doradile ih u Francuskoj i izvodile na mom festivalu. To su ljudi mojih godina koji su aktivni na hrvatskoj sceni, a ja sam nakon toga radila s kazališnim trupama u Normandiji. S njima želim ostati u kontaktu kako bismo zajedno gradili mrežu potpore za umjetnike.
© Christian Šilović, PLESNA SCENA.hr, 14. svibnja 2026.
Undirectional
koreografija, izvedba i svjetlo Jeanne Laktis
glazba Thea Soti
podrška i rezidencije: CCN Caen Normandie, studio le Dancing, la Fabrique de la Danse Paris, cie Pavillon-s, Akademija dramskih umjetnosti Zagreb
hvala Nikolina Pristaš i Christine Bastin
