„..the act of dancing is an exploration and invention of what a body can do.” Tim citatom Silvie Federici započinje najava rada Ja plešem autorice Ane Kreitmeyer, nastalog u dijalogu i razmjeni s Ivanom Bojanić, Robertom Milevoj, Marinom Lemićem, Sonjom Pregrad i Zrinkom Užbinec, a izvedenog na platou Scene Ribnjak 30. travnja 2026.
Već u prvim minutama izvedbe postaje jasno da se ne radi o homogenom izvedbenom polju. Izvođači/ce ne organiziraju pažnju na isti način niti pokret proizvode iz istog registra. Prostor se postupno puni različitim ritmovima kretanja, pogledima, zastajanjima i fizičkim intenzitetima koji se ne pokušavaju objediniti u jedinstvenu izvedbenu sliku, nego svako ustraje na vlastitoj poetici i vlastitom načinu organizacije tijela. Izvedba ne proizlazi iz jednog zajednički proizvedenog sustava pokreta, nego iz već postojećih izvedbenih i koreografskih praksi i funkcionira kao susret različitih koreografskih logika koje ostaju vidljive tijekom cijelog rada. Osobni, pojedinačni elementi njihovih plesačko autorskih poetika ostaju prisutni unutar izvedbe te se kroz zajednički okvir ponovno variraju, premještaju i reorganiziraju.
Formalno, izvedba je organizirana kroz jednostavnu kompozicijsku liniju A–B–A, no ono što tu strukturu čini zanimljivom nije sama podjela materijala, nego način na koji se zajedništvo unutar nje neprestano raspada i ponovno uspostavlja. Nakon što Ana Kreitmeyer uvodi publiku u rad, izvođači/ce zajedno ulaze u prostor, postupno ga puneći različitim ritmovima, intenzitetima i načinima organizacije tijela. Iako su istovremeno prisutni u istom izvedbenom polju, ne pokušavaju proizvesti jedinstvenu koreografsku sliku ni potpuni sinkronitet; predstava se ne gradi kroz razvoj jednog zajedničkog materijala, nego kroz niz individualnih koreografskih prijedloga koji se prenose, nadovezuju i reorganiziraju kroz zajedničko trajanje izvedbe, poput predaje štafete pokreta između različitih tjelesnih logika. Upravo napetost između individualnih registara pokreta i zajedničke ritmičke organizacije proizvodi specifičnu perceptivnu dinamiku rada. Taj se zajednički ritam u središnjem dijelu postupno raspada u niz individualnih sola. Svako od izvođača/ica nakratko potpuno preuzima prostor i reorganizira ga prema vlastitoj logici prisutnosti, pažnje i odnosa prema publici. Nakon posljednjeg sola izvedba se ponovno vraća kolektivnoj organizaciji prostora, zatvarajući rad povratkom zajedništvu iz kojeg je i krenuo.
Fascinirala me specifična virtuoznost pokreta Ane Kreitmeyer, Zrinke Užbinec, Ivane Bojanić i Marina Lemića, očitovana ne kao demonstracija tehničke vještine, nego kao sposobnost tijela da ostane unutar iznimno zahtjevnih organizacija pokreta bez vidljivog, ali kompleksnog prijelaza između napora i lakoće. Način njihove izvedbe proizvodi dojam da se tijelo kontinuirano reorganizira bez zastoja, kao da uvijek dolazi točno na vrijeme. Pokret je ritmički precizan, ali nikada stabilan, stalno klizi između registara svakodnevnog, ekspresivnog, apsurdnog, komičnog, ponekad gotovo nasilnog. Upravo u toj nestabilnosti proizvodi se snažna kompozicijska dinamika.
Kod Ane Kreitmeyer i Zrinke Užbinec pojavljuje se humor kroz vrlo precizno organizirane prekide, padove, pretjerivanja i fizičke odnose između tijela, u kojima prepoznajemo kôd blizak nekim izvedbenim strategijama BADco.-a, kolektiva u kojem su godinama djelovale kao suradnice. Tijelo u jednom trenutku sugerira kontrolu, a već u sljedećem ulazi u gotovo katastrofičnu reorganizaciju pokreta, prekidajući vlastitu fizičku logiku ili naglo preusmjeravajući pažnju i ritam. Pritom se ne organizira kao jedinstvena kinetička cjelina, nego kao niz parcijalnih artikulacija, više koordinacijskih logika odjednom: različitih brzina, smjerova, akcenata i prekida unutar istog tijela, što njihovu izvedbu čini iznimno zahtjevnom i kompozicijski preciznom. Posebno je fascinantna brzina kojom obje izvođačice reorganiziraju materijal. Pokret se neprestano raspada u niz mikroodluka, sitnih prekida i ritmičkih pomaka koji ostaju precizni čak i u trenucima prividnog kaosa. Pritom se proizvodi i humor: ali ne kroz poantu, nego kroz tempiranje, kroz predugo zadržavanje određene akcije, ozbiljnost lica koja odbija potvrditi komičnost situacije ili nagli prekid očekivane fizičke putanje. (Primjerice, kada Ana Kreitmeyer u jednom trenutku izvedbe spontano uključuje situaciju izvan predvidljive konfiguracije rada, kratko prateći dijete koje ulazi u zgradu, taj trenutak ne djeluje kao improvizacijska digresija nego kao nastavak iste izvedbene logike. Sposobnost da se vanjski incident apsorbira u postojeći ritam izvedbe dodatno pojačava osjećaj kompozicijske budnosti i izvedbene zaigranosti.)
Kod Ivane Bojanić i Marina Lemića kompozicijska logika humora funkcionira drugačije. Ona se više oslanja na suspense, produžavanje akcije i odnos prema gledatelju. Ivanin osmijeh povremeno potpuno reorganizira percepciju sekvence, bojeći nekoliko pokreta specifičnom vrstom zaigranosti ili ironijskog odmak; kod Marina humor se pojavljuje kroz vrlo specifičnu kvalitetu prisutnosti i odnosa prema publici. Njegov izrazito intenzivan pogled prelazi prag neutralnog izvođačkog kontakta i postaje gotovo invazivan, ali upravo u toj prenaglašenoj koncentraciji proizvodi i komični efekt. U pojedinim trenucima djeluje gotovo poput zbunjenog vanzemaljca koji pokušava uspostaviti kontakt s publikom ili razumjeti situaciju u kojoj se nalazi. Širom otvorene plave oči i način na koji zadržava pogled predugo stvaraju napetost između ozbiljnosti i apsurda, zbog čega njegova prisutnost istovremeno djeluje intenzivno, nelagodno i izrazito smiješno.
Kod svih četvero izvođača pažnja gledatelja organizira se kao dinamičan sustav preusmjeravanja između mikroartikulacija pokreta, promjena ritma i odnosa između tijela. Fokus se ne stabilizira, nego stalno klizi. Izvođači precizno uspostavljaju zone suspensea i tenzije unutar prostora, koje zatim kontrolirano otpuštaju, prebacujući pažnju prema drugim izvođačima. Time se percepcija neprestano redistribuira unutar izvedbenog polja. Istovremeno, bez namjere uspostavljanja hijerarhije kvalitete, Sonja Pregrad i Roberta Milevoj funkcionirale su prema drukčijoj, introvertiranijoj logici prisutnosti; manje u traženju vanjskog kontakta ili pogleda, više u bivanju unutar vlastitog procesa, kao da su više uronjene u internu eksploraciju pokreta nego u odnos prema publici. Upravo ta razlika činila je izvedbu perceptivno slojevitijom i proizvodila različite načine gledanja tijela na sceni.
U konačnici važno je osvrnuti se i na pitanja koja predstava Ane Kreitmeyer eksplicitno otvara, a nastavlja se na teme artikulirane u okviru simpozija Kako iznova misliti gestu? (više ovdje), koje će se razvijati kroz daljnje programske okvire tijekom godine. Ovaj rad ne otvara samo pitanje geste kao koreografskog materijala, nego i pitanje uvjeta pod kojima se danas uopće može misliti zajedništvo. Njezino ustrajavanje na kolektivnom izrazu i boravljenju djeluje gotovo kontrapunktno suvremenim načinima proizvodnje pokreta i pažnje. Mlađe generacije sve češće ulaze u pokret kroz fragmentirane uvjete percepcije – kroz kadar, editiranje i tijelo organizirano za odgođenu i distribuiranu vidljivost. Pokret se tako ne proizvodi samo kao odnos tijela i prostora, nego i kao odnos tijela i njegove buduće slike. Zanimljivo je pritom da rad ne odbacuje u potpunosti logiku fragmentacije, nego je koristi kao kompozicijski alat. Rez, prekid i fragment ostaju prisutni u organizaciji materijala, ali ne funkcioniraju kao sredstva ubrzane proizvodnje sadržaja, nego kao način koreografskog mišljenja. Upravo u toj dvostrukosti nastaje napetost rada: s jedne strane ustrajavanje na pažnji u realnom vremenu i zajedničkom iskustvu, a s druge korištenje postupaka koji pripadaju logici suvremene fragmentirane percepcije.
Važno je i da se rad ne pojavljuje kao zatvorena cjelina, nego kao niz izvedbenih susreta koji će se nastaviti kroz vrijeme. Takav format omogućuje da se pitanja ne iscrpe u jednoj izvedbi, nego da ostanu otvorena, da rezoniraju, transformiraju se i razvijaju.
© Ajda Nina Škvarč, PLESNA SCENA.hr. 21. svibnja 2025.
Ja plešem
autorica Ana Kretmeyer
U ovaj umjetnički događaj, dijalog, razmjenu i artikulaciju autorskog tijela, koreografsko promišljanje i dijeljenje poziva izvedbene autorice_e, izvedbene umjetnice_ka: Ivana Bojanić, Roberta Milevoj, Marin Lemić, Sonja Pregrad, Zrinka Užbinec
dramaturška refleksija, promišljanje značenja i potragu formata Anna Javoran, dijalog i jezična značenja Ivana Sajko, koreografska refleksija i post hoc analiza Nikolina Pristaš, kostim, geste na odjeći Silvio Vujičić, vizual i promo materijal Antonia Dorbić
projekt produciraju Hana Zrnčić Dim i Ana Sikavica / UO Thearte
Projekt se realizira uz podršku Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH te u suradnji i kroz rezidencijalne programe Scene Ribnjak i Centra kulture Dubrava.
