Međunarodni dan plesa, 29. travnja, ove je godine u Rijeci, među ostalim događanjima, obilježen s tri nova plesna naslova. U Malom HKD-u u 19 sati riječkoj su publici prikazana dva plesna VR rada, kojima je ujedno zaključen festival Port of Dance, dok je u 20 sati u HKD-u izvedena premijera predstave Martine Hrlić Rogić Znam li tko sam. Port of Dance festival je koji već sedam godina, u suradnji s platformom Aerowaves, riječkoj publici pruža uvid u najnoviju produkciju suvremenog plesa. Ove je godine publika mogla pogledati osam predstava među kojima su bile Petricore Zagrebačkog plesnog ansambla, nastala u suradnji s riječkoj plesnoj publici dobro poznatim kolektivom Igor x Moreno (više ovdje), zatim T.R.I.P.O.F.O.B.I.A. (The End) autora Pabla Girolamija i House of IVONA, predstava Sirens cijenjene grčke koreografkinje Ermire Goro, hodajuća predstava Seagulls Take Off Early Bojane Robinson i Gyule Cserepesa, koja je tijekom tri i pol sata publiku vodila od Jadranskog trga do Molo longa skupljajući usput slučajne prolaznike, hibridni plesni i vizualni performans Unfolded Moments plesačice i koreografkinje Kristýne Peldove, a posljednja predstava uživo na festivalu bila je Yugo: An Anthem of Female Rage Ivane Balabanove i Balla Productions. Kao završni program prikazane su dvije plesne VR predstave koje su za kulisu koristile različite prostore i vizure grada Rijeke. Već niz godina HKD i Edvin Liverić, u suradnji s Igorom Crnkovićem iz Pilot Medije, rade na prenošenju i snimanju plesnih predstava u VR mediju. Tijekom godina tako su približili plesnu umjetnost prostorima u kojima nema dovoljno uvjeta za klasičnu izvedbu, poput zabačenih mjesta ili otoka. Ove su godine producirali dvije plesne predstave koje su potpuno različite, no zajedničko im je da su snimane u specifičnim riječkim prostorima.
Prva projekcija bila je Saline Nebula Stanislava Genadieva i Violete Vitanove, bugarskih autora koji su strojarnicu broda Galeb pretvorili u apstraktan prostor koji možemo doživjeti ili kao utrobu svemirskog broda ili kao prostor igre svjetla i sjene. Prije samog gledanja publici su podijeljene VR naočale i slušalice te dane upute za korištenje. Projekcija je istovremena za sve gledatelje i upravo se taj zajednički trenutak razlikuje od individualnog gledanja u privatnom prostoru jer omogućuje naknadnu razmjenu dojmova i komentara. U trenutku kada projekcija započne, čini se kao da se nalazimo svega nekoliko centimetara od izvođačice, gotovo dovoljno blizu da je možemo dotaknuti. Predstava ima poetičan razvoj. Isprva je fascinantno promatrati golo žensko tijelo prekriveno kristalićima soli koje se polako pomiče, otkrivajući da nije riječ o skulpturi nego o živom tijelu. Vrlo postupno, gotovo nevidljivim pomacima, uz jednako suptilne promjene rasvjete, pokret se ubrzava i prerasta u grčevite okrete, razvijajući se iz fetalne pozicije prema nekoj vrsti puzanja. Ples dobiva novu dimenziju kada izvođačica prijeđe na osvijetljenu staklenu površinu prelivenu sluzavom bijelom masom i započne svojevrsni ritual pranja. Cijela je predstava apstraktna i otvorena različitim interpretacijama, no riječ je o izrazito estetiziranom umjetničkom radu koji svojom vizualnošću i atmosferom ostaje dugo u pamćenju.
Druga projekcija bila je nagrađivani solo Silvije Gribaudi A Corpo Libero, kroz koji se autorica duhovito poigrava nesavršenostima tijela koje dolaze sa starenjem. Naglašavanje opuštenih nadlaktica, malog, ali vidljivog sloja masnog tkiva na trbuhu i opuštene muskulature, uz ritmičko poigravanje pokretom koje stvara zabavne plesne sekvence, djeluje oslobađajuće i vedro. Njezino stvarno uživanje u kretanju kroz prostor i u tjelesnosti koja nije sputana strogom disciplinom, različitim riječkim arhitektonskim prostorima daje novu, veselu konotaciju. Prolaznici pritom uglavnom nastoje ne primjećivati izvođačicu; tek pokoji zastane, dok većina pristojno nastavlja svojim putem, pokušavajući ne ući u kadar. Pred kraj plesačica se sve izravnije približava kameri, potvrđujući svoje veselje glasnim odobravanjem, pa pretpostavljam da je kod većine VR gledatelja izazvala osmijeh. Nakon prezentacije održan je i kratak razgovor s publikom. VR se pokazao kao zanimljiv način prikazivanja plesne umjetnosti, iako ostaje dojam da bi kroz ovakve projekte trebalo više promovirati i umjetnike koji djeluju u Rijeci.
Premijera predstave Znam li tko sam Martine Hrlić Rožić održana je u HKD-u u 20 sati. Za ovaj rad priznata riječka koreografkinja i pedagoginja odabrala je temu identiteta i granica između osobnog i društvenog koje nesvjesno usvajamo kao dio sebe. Pokret je zamišljen kao repetitivno ponavljanje nesvjesnih obrazaca kojih se pojedinac nastoji buntovno osloboditi, stalno varirajući između pripadanja grupi i odvajanja od nje. Vizualna atmosfera predstave podsjeća na koreodramske radove osamdesetih i devedesetih godina, dodatno potencirana rekvizitima u obliku bijelih lavora koji simboliziraju čistoću prizivajući motiv ritualnog pranja. Predstava započinje ritualnim ponavljanjem pokreta uz ritmizirane udarce, u koje se postupno udaraljkama uključuje Marko Rogić, ujedno i autor glazbe. Na taj glazbeni predložak, koji se više puta ponavlja u gotovo nepromijenjenom obliku, nadovezuje se spora dionica električne gitare. Taj niz bubnjeva i atmosferske glazbene pratnje nastavlja se tijekom cijele predstave i šteta je što upravo ta predvidljivost glazbe, ali i ritualnih ponavljanja koje izvođačice izvode jedna po jedna uvijek istim redoslijedom, postupno smanjuje dinamiku izvedbe.
Već nakon prvog ponavljanja gledatelj može pretpostaviti slijed idućih sekvenci i čeka njihovo izvođenje kod svake pojedine plesačice. Skupni dijelovi pritom više naglašavaju scenski pokret nego sam ples i nemaju fizički zahtjevnije sekvence, što umanjuje osjećaj sukoba pojedinca i grupe. Nasuprot tome, individualni dijelovi predstave zanimljivi su, fizički zahtjevni i izvedbeno uvjerljivi. Posebno se ističu višestruki padovi, udarci tijela o pod i fizička izdržljivost Erin Đorđević, koja tijekom cijele predstave održava napetost i koncentraciju publike.
Predstava je vizualno snažna, dodatno podcrtana kvalitetnom scenskom rasvjetom Olje Lozice, no dojam je da bi dobila na dinamici kada se ne bi toliko doslovno slijedio obrazac slaganja po slojevima: ritualno grupno ponavljanje pa individualna pobuna solistice, i tako sve do završetka koji se vraća početnoj slici. Budući da je glazbena pratnja u ritmiziranim dijelovima gotovo identična, a atmosferska podloga vrlo slična tijekom cijele izvedbe , ta repetitivnost s vremenom počinje djelovati pomalo zamorno. Unatoč tome, riječ je o zanimljivoj predstavi koja otvara prostor za daljnji razvoj i povećanje izvedbene dinamike.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 23. svibnja 2026.
Znam li tko sam
režija i koreografija Martina Hrlić Rogić
izvode: Nika Begić, Nina Bušljeta, Erin Đorđević, Jana Pavušek, Marko Rogić
autor glazbe i oblikovatelj zvuka Marko Rogić, oblikovateljica svjetla Olja Lozica, voditelj rasvjete David Dubrović
autor video materijala i fotografije za plakat Petar Fabijan, montaža video materijala Ištvan Širola
produkcija Umjetnička organizacija Arterija
Predstava je realizirana uz potporu Primorsko-goranske županije.
