Plesna scena.hr

Kolektiv fokusirane koncentracije na percepciju nestabilnih uvjeta

Festival Eurijala 2026, MSU, Zagreb: G ‒ 0:: Autopsia-Stuntman.si / alat kontiuiteta, atraktor Dragan Živadinov

• 
  
  Program Eurokazovog festivala Eurijala 2026 otvoren je 25. travnja koprodukcijom Teatra Delak Dragana Živadinova u suradnji s timom kaskadera i ekvilibrista Stuntman, događajem koji je u dvoranu Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti privukao mnogobrojnu publiku. Posve u poetičkom idiomu Neue Slowenische Kunsta (NSK) i postpunkovske jugoslavenske apokalipse, predstava afirmira kolektivno autorstvo. S jedne strane, asimilira arhiv i glazbeni projekt AutopsiA konceptualnog glazbenika Rade Milinkovića, čija glazba ima značajnu zaslugu u kreiranju jedinstvenog ozračja subliminalne napetosti. S druge strane, u izvedbu je utkan i misaoni horizont britanskog kulturnog teoretičara Alexeja Monroa, autora knjige Autopsia: Thanatopolis, koji se i sam pojavljuje u predstavi čitajući manifest:„Autopsia poziva publiku da pogleda u Ogledalo uništenja, jedno od svojih glavnih alata... Osjećaj nedavnog ili nadolazećeg katastrofalnog gubitka i žalovanja prožima veliki dio njezina vizualnog i glazbenog rada, koji kao da je trajno „na rubu“ smrti, katastrofe, kolapsa i kaosa, ali umijeće i duh koji ih (de)animira nikada ne dopuštaju konačni pad u ponor. Njihovi dijelovi uvijek moraju biti „u pripravnosti“ za buduću re-mobilizaciju.“
  
  Oblikovanje hibridne i višeslojne medijalnosti predstave zasnovano je na preplitanju digitalne animacije koja definira mizanscenu, glazbe kojom se upravlja s glazbenog pulta na sceni, glasa i pojave Alexeja Monroa koji povremeno, voditeljski čita segmente manifestnog eseja i dramatičnih, atletskih tijela kaskadera iz kolektiva Stuntman koji izvode napete akrobalans figure sa zastrašujuće uzvišenom, distanciranom ozbiljnošću. Tjelesne pojave izvođača kolažirane su s digitalnom animacijom. Makabričnost korištenih grafičkih motiva razgranato putuje područjem kulture, od onih u klasičnom duhu imago mortis do različitih heroiziranih motiva koje prizivaju ideološke asocijacije na totalitarističke režime, na ideje o nad-čovjeku i progresivnosti mašinske civilizacije. Dramatični kontrasti zasnovani na odnosima crne, bijele i crvene boje, uslojavaju se sa sjenama tjelesnih figura, zauzvrat na licima i tijelima ekvilibrista, kao na platnu, ocrtava se likovni jezik digitalne grafike. Vizualni plasticitet i ritam cjeline izvedbenog spektakla obilježen je povezivanjem živih tijela, digitalne animacije i glazbe u jedinstveni sustav, zbog čega se doima poput zatvorenog kibernetičkog sklopa. Na razini reprezentacije predstava radi s različitim režimima medijalnosti.
  
  Izvođači se kreću pomoću kotača, samobalansirajućih skutera, štula i užadi za levitaciju. Gravitacijski uvjeti su skliski, izvođačka tijela pregovaraju s potencijalom kretanja i kad miruju, a dramaturgija predstave postupno razvija sve složenije ili nestabilnije obrasce kretanja. Kontrolirana i precizna tjelesna lakoća izvođača ne samo da priziva avangardne postavke biomehanike, koje se samorazumljivo nameću, nego i postavke o konceptu nad-marioneta (Über-marionette) Edwarda Craiga, čije ideje su početkom 20. stoljeća značajno pridonijele reteatralizaciji teatra, kako navodi Erika Fischer-Lichte. Stoga je ova izvedba važna u današnjem trenutku i kao potvrda kontinuiteta jednog tipa izražajnosti koji putem aktiviranja tjelesnih mehanizama izvođača i publike, kroz izvedbu gradi specifični afektivni kolektiv, kolektiv fokusirane koncentracije na percepciju nestabilnih uvjeta. Iz svih prisutnih intenziteta, intuitivno se može ekstrahirati pozadinsko pitanje na koje izvedba traži odgovor, kako u pojedincima nastaje sila koja vodi prema usvajanju određenih modela društvene homogenizacije.
  
  Izvođačka tijela se, posebice u usporedbi s drugima na sceni prisutnim tijelima naratora (Alexei Monroe) ili izvođača za glazbenim pultom (Dragan Živadinov), pojavljuju kao superiorni modeli bića koji nadilaze život od mesa i krvi, predstavljajući tjelesnu materiju u discipliniranom i distanciranom, a ne ekstatičnom transu. Cjelina afektivno zasnovanog vizualnog jezika gradi raslojene asocijacije kroz povijesno vrijeme, prizivajući različite moduse društvene proizvodnje „ljudskosti“ u laboratorijima znanosti i politike od početka 20. stoljeća.
  
  Intenzivnost ekvilibrističke izvedbe integralno je održavala visoku emocionalnu napetost, stanje strepnje, suosjećanja i divljenja, emocija koje se nose u grlu i pridonose stanju ukopanosti u aktualitet kolektivnog zbivanja. Spektakularnost i sublimnost dvije su važne odlike ove predstave u kojima se sastaju dojmovi o društvenoj djelotvornosti emocija, poput straha i suosjećanja. Sublimnost se pojavljuje upravo u toj emocionalnoj slici napregnute zdvojnosti između strepnje i suosjećanja. Spektakularno ozračje ove predstave dovršilo se u velikoj sceni samozapaljenja, insceniranoj ispred zgrade MSU-a, u stanju gorećeg kretanja i doslovnog izgaranja u kretanju. U slici samozapaljenja, zrcale se ključni povijesni primjeri, poput primjerice osobnih revolucionarnih činova Ryszarda Siwieca ili Jana Palacha, čime su naglašena stanja revolta, granica individualnog otpora i samouništenja.
  
  Spektakularizacija kao metoda ove izvedbe ne podrazumijeva podilaženje masovnom ukusu, nego propitivanje mehanizama ideologije i masovne kontrole, jer povezuje faktore volje i kontrole, sudjelovanja individualaca u kolektivnim društvenim formacijama, postavljajući u središte tijelo kao živi, emocionalno responzivni element takve komunikacije.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 29. svibnja 2026.
  
  G ‒ 0:: Autopsia-Stuntman.si / alat kontiuiteta
  atraktor Dragan Živadinov
  izvode: Filip Kržišnik, Blaž Slanič, Katrin Putrih (kaskaderi, ekvilibristi), Jan Vidmar, Gal Dresler (asistenti kaskadera), Jonatan Jarc (asistent ekvilibrista), Alexei Monroe (vokal)
  foto Karla Matulina & Marko Milovac
  dramaturgija Filip Kržišnik, kostimografija Dunja Zupančič, dizajn svjetla Janez Kocjan, dizajn videa Gregor Mesec, dizajn zvuka Rade Milinković, majstor zvuka Timotej Novaković
  produkcija Delak: Aljoša Živadinov Zupančič
  koprodukcija: Stuntman.si ‒ Filip Kržišnik
  potpora Gradski ured za kulturu i civilno društvo, Ministarstvo kulture i medija, Zaklada Kultura nova

Piše:

Jasmina
Fučkan