Tijelo, krajolik i pokret
UO Irida, Sv. Filip i Jakov: Đirada, koncept i koreografija Anđela Bugarija
-
Uvod u site specific predstavu Đirada izvedenu 7. lipnja u Bibinjama, započeo je tjedan dana ranije, 30. svibnja, u sklopu multimedijalne izložbe Waterfronts izložbom slika i premijerom filma I´mprint u prostorijama Općine Bibinje. Koncept, scenarij i koreografiju filma I’mprint potpisuje samostalna plesna umjetnica Anđela Bugarija. Film se sastoji od tri plesne minijature: Eco-anxiety (Kristina Lisica), Echoes of the Deep (Gendis Putri Kartini) i The Unseen (Nataša Kustura), a nastao je u sklopu projekta Waterfronts, koji se provodio u okviru programa Kreativna Europa. Projekt Waterfronts (2025.-2026.) realizirao se u suradnji s partnerima IM Industries (Hrvatska), Gotaland (Švedska) i LATRA (Grčka). I’mprint je nastavak dugogodišnje umjetničke suradnje Anđele Bugarije i Matije Lukmana, koji potpisuje režiju, kameru i vizualno oblikovanje filma. Montažu i vizualne efekte potpisuje Vedran Kastrapeli. Lukmanov vizionarski pristup režiji i kameri te sposobnost stvaranja neočekivane dinamike kroz kadar i montažu prirodno se nadovezuju na autoričin koreografski izričaj. U filmu I’mprint susret koreografskog i filmskog promišljanja rezultira slojevitim vizualnim jezikom u kojem se tijelo, krajolik i pokret međusobno prožimaju.
Film usko vezan uz more i priobalje u suradnji s Anđelom Bugarijom, osmislile su i izvele Kristina Lisica, Gendis Putri Kartini i Nataša Kustura. Prvi dio u izvedbi Kristine Lisice poetična je veza mora i plastike, unatoč zastrašujućoj spoznaji o otocima plastike koji plutaju oko nas, bespomoćnosti da se učini značajna promjena u načinu razmišljanja i pojedinca i ustanova, prijetnja ekološke katastrofe začudno je simetrično šarmantna sa svim predimenzioniranim komadima plastičnih boca aranžiranih za potrebe filma. Amazonski izgled Kristine Lisice osvještava potrebu o borbi, mogućnosti utjecaja na promjenu okoliša i životnoj snazi koja izvire iz sinergije tijela i mora. Kroz suvremeni ples film daje glas ranjivosti obalnog ekosustava, utjelovljujući motive nesigurnosti i prilagodbe. Posljednja slika upečatljivo je dirljiva: plavokosa i plavooka sirena pluta u hrpi otpada zadržavajući neprikosnoveno svoju snagu i postojanost. Dokle?
Drugi dio filma ukorijenjen je u obalni krajolik Bibinja te uključuje suradnju s lokalnim roniocem Đanijem Iglićem, čiji podvodni snimci dokumentiraju morski život i teksture morskog dna. Ova suradnja povezuje umjetnički izraz s ekološkom osviještenošću, naglašavajući važnost zajedničke odgovornosti za očuvanje obalnog ekosustava. Karakterističan plesni izraz, koncept, koreografija, vezani su uz morsku životinju, crvenog vatrenog crvića nalik morskoj zvijezdi s tankim krakovima, znanog kao Antedon mediterranea, ili sredozemna dlakavica. Njega je širokim, okruglim pokretima utjelovila Gendis Putri Kartini plešući na maloj kamenoj rivi okrenuta moru. Kostim plamene boje na kopnu, i iste boje dlakavice u moru, začudan su i kompatibilan spoj koji nastaje sinergijom mora i kopna na najzanimljivijem dijelu obale, onoj uskoj pruzi prostora plime i oseke.
Prastara željeznička pruga koja presijeca Bibinje u filmu postaje simbol susreta i razdvajanja, odražavajući odnos zajednice prema prostoru i promjenama koje oblikuju suvremeni obalni krajolik. U tom trećem dijelu filma Nataša Kustura kreće se prostorom kao tihi svjedok odnosa između čovjeka i okoliša, vrlo prisutna i fokusirana istražuje ambijent, onaj svoj duboko unutarnji i asketski, vanjski prostor dalmatinskog gradića. Uličica, prolaz do plaže donosi igru s kamenom, koja se kasnije iz videa prenosi i razrađuje u predstavi.
Tjedan dana nakon promocije filma, na šetnici u Bibinjama, kod spomenika Pozdrav moru, okuplja se publika i kreće se u zajednički đir tempiran u vrijeme zalaska sunca. Site specific predstava suvremenog plesa Đirada, u produkciji UO Irida, autorskoj koncepciji i koreografiji Anđele Bugarije, nastala je u suradnji s lokalnim kolektivom Aquamarine Bonds. Kroz ples, glazbu, svjetlosne i skulpturalne instalacije predstava istražuje odnos čovjeka, zajednice i eko sustava kojem pripada. Naziv predstave dolazi od dalmatinskog izraza đirada – šetnje kroz mjesto, obilježene znatiželjom, susretima, razgovorima i svakodnevnim ritmom života. Upravo iz tog pojma proizlazi i dramaturgija izvedbe: publika nije samo promatrač, nego i sudionik zajedničkog kretanja kroz prostor.
Plesačice su doplovile malim, potpuno bijelim brodom na vesla (referenca na crno bijelu fotografiju staru više od pola stojeća koja se koristi na plakatu) i iskrcale se pred doista mnogobrojnom publikom koja je došla podržati projekt u sumrak nedjeljne večeri, s predivnom živom kulisom zalaska sunca. Prostorne intervencije uključivale su kretanja i meditacija uz obalu, kontakt s drvećem i arhitekturom bibinjske šetnjice uz zvukove gitare Žarka Marinkovića, udaranje valova o obalu i škripu tenisica po kamenu i asfaltu, te zadatke u maniri fizičkog teatra koji su se mogli dešifrirati kao prisutnost tijela i akcije u otvorenom prostoru, metamorfoza igre koja nastaje dok se npr. proviruje kroz prozore zatvorenih kuća, kuca na vrata, bježi u igri lovice. Krećući se po periferiji eksterijera, dvije izvođačice, Gendis Putri Kartini i Kristina Lisica, nerijetko su zadirale u gomilu gledatelja koja je surađivala podržavajući ih svojom otvorenošću i kretanjem. (Treća plesna umjetnica navedena u letku predstave, Nataša Kustura, indisponirana zbog povrede ruke dva dana prije predstave, dijelila je programske knjižice.) Važan dio predstave čine i stare fotografije, prikupljene u suradnji s fotografom Leom Banićem i lokalnom zajednicom. One su kao svjetlosne instalacije projicirane u bačvama smještenim uz more, te su postajale jasnije kako je padao mrak.
Paleći minijaturne fenjere, tri djevojke (pridružila im se alternacija, autorica Anđela Bugarija) povele su publiku kroz uske dalmatinske kale. Formirajući špalir po uličici, publika je budno pratila događanja koja su se odvijala po cijeloj ulici. Igranje s ritmom (stupanje, udarci o pod), tempom i dinamikom, dekonstrukcija folklornih elemenata, poigravanje sa elementima pokreta, naposljetku spajanje u organsku cjelinu, odvelo je plesačice u zaigrano kolo koje započinje smireno s naznakama osnovnih koraka, zatim postaje obijesno i silovito. Bibinjsko kolo dobilo je novu dimenziju, široko i moćno, doslovno je vabilo gledatelje da zaigraju s plesačicama. Posebno me se, u tom uličnom dijelu dojmila sitna Anđela Bugarija koja je bučno gurala ogroman kamen po ulici proklizavajući kroz prostor po betonu među nogama prolaznika.
Putujuća koreografija dovela je na osvjetljen trg plesače i publiku gdje ih je dočekao Žarko Marinković s električnom gitarom i eksperimentalnom glazbom. Za prostorne akcije iskorišteni su svi dijelovi trga koji kao da nanovo isijavaju sjećanja utisnuta u vruće kamene zidove. Intimna veza s neživim okolišem pružila je brojne elemente igre, koji povremeno nisu iskorišteni do kraja.
Zatim se kreće prema lukobranu gdje u minijaturnoj luci stoji bijeli brod na osvjetljenom moru, instalacija Zorana Maksana. Lukobran osvijetljen predimenzioniranim lampionima poslužio je kao uska pozornica za istraživanje identiteta sudionika i promišljanje prostornih obrazaca kretanja. Tijela ispunjavaju prostor dajući mu dinamičnu živost kroz pokret koji traje neprestan u svojoj mijeni dok se svi gledatelji ne okupe na jednom mjestu. Tada se mijenja vizura i pozornica se otvara iza leđa gledatelja. Naredna slika vodi uz stepenice u tajni, mistično osvjetljen vrt s visećom mrežom u kojoj Kristina Lisica izvodi posljednji ples. Uz neprestanu rotaciju nižu se razne figure plesa na svili, koja je u ovom slučaju mreža sa širokim okom, vješanja, padovi, okretanja vertikalna i horizontalna. Uz drvo na kojem je visjela mreža za akrobacije povješane su prozirne skulpture ljudskih tijela od tanke, žičane mreže rad autorice Sanje Sašo.
Na kraju ovog piligrimskog doživljaja prikazan je film koji se gleda sa ulice. U njemu su isječci predstave, plesačice, stare fotografije, mjesta gdje se prolazilo kroz predstavu fotografirana nekad i snimljena sad prizivajući sjećanja na vrijeme kada se zajedništvo doživljavalo kao kolektivno iskustvo.
Đirada, plesno putovanje po Bibinjama, je okupila zavidan broj gledatelja u nedjeljnu večer, u zalazak sunca. Kako su tri plesačice napravile đir, tako je i publika pedesetak minuta sa i za njima điravala promenadom uz more, po uličicama i trgovima, rivom, parkom, i prizivala neka druga, jednostavnija vremena koja su ispunjavale jednostavnije igre... sjećanje na vrijeme kad se mlade performerice nisu ni rodile, a koja su ostala zapisana u memoriji mjesta i starih crno-bijelih fotografija.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 7. srpnja 2026.
Piše:
Sanja Petrovski