Plesna scena.hr

Uspostavljanja novog poretka

Antisezona 2026: 2. blok, Ovom tlu je svejedno padamo li ili ustajemo, 26. lipnja – 13. srpnja 2026.: Michael Turinsky Verein für philosophische Praxis, Precarious Moves, kor. Michael Turinsky

• 
  
  Solo Bečanina Michaela Turinskog Precarious Moves (Nesigurni pokreti) predstavlja vrhunac programa ljetnog bloka ovogodišnje Antisezone, koja se održava pod nazivom Ovom tlu je svejedno padamo li ili ustajemo. Ovo gostovanje kontekstualno se uklapa u misiju jedne od organizacijskih članica Antisezone, udruge DIVERT inkluzivnog plesnog kolektiva. Od svog osnutka prije petnaestak godina, udruga promovira vidljivost svakodnevnih, specifično ranjivih tijela, onih koja odstupaju od očekivanih standarda tzv. prvih tijela, izdržljivih, superiornih tijela visokoprofesionalnog plesa. Upravo se u prostorima ne tako jednostavne distinkcije između apriorno otpornih tijela i onih trećih tijela koja pružaju otpor, raslojava dirljivo i snažno djelo koje nam je u ZKM-u predstavio Michael Turinsky.
  Koreografski rad filozofa po obrazovanju, osobe s tjelesnim invaliditetom koji se dvadesetak godina bavi plesom kao praktičar i teoretičar crip koreografije, premijerno je izveden u Beču 2021. godine, kada mu je dodijeljena nagrada Nestroy u kategoriji najbolje nezavisne produkcije.
  
  Turinsky koji boluje od cerebralne paralize na scenu dolazi u kolicima, tapkajući stopalima po podu, gurajući druga kolica ispred sebe – mini bar s bocama tonika. Ova pokretna kompozicija stvara sliku koja doslovno utjelovljuje lančani sustav po/kretanja, što leži u osnovi teme koju autor razrađuje, oslanjajući se na ideje eko-socijalizma, referirajući se na knjigu Jorgea Riechmanna Socijalizam može stići jedino biciklom, na koncept tamne ekologije Timothyja Mortona te na definiciju Doris Humphrey koja koreografiju određuje kao „umijeće činjenja plesa.“ U uvodnom dijelu Turinsky iznosi ideje o plesu kao oblikovanju okolišnosti, uz naglasak na dojmu da mu se relacija između činjenja (making) i okoliša (environmental) čini pomalo neizvjesnom. Njegova crip koreografija jest čin otpora mobilizaciji, a njome ulazi u tkivo odnosa između pojedinca koji pruža otpor normiranim predodžbama o brzini, vještini, kompetenciji i kolektiva koji ovakve predodžbe njeguje. Predstava trodijelne strukture, s cjelinama naziva Stablo, Drvo i Vjetar, ima logičan slijed. Nakon uvodnih razmišljanja o koreografiji kao organizaciji gesti i slobodi pokretanja, u idućim scenskim slikama autor razlaže tjelesna stanja i razlike između živog organizma, funkcionalnog resursa ili materijala i pokreta na kotačima kao i onoga bez kotača, koji se iz vlastite kinesfere širi u opći prostor kao individualni razmjer slobode. Hibridno oslonjena na model izvedbenog predavanja s tezom i zaključkom, izvedba poprima karakter poziva na zajedničko razmišljanje i solidarno činjenje.
  
  Dramaturški kritički rez u ovu temu, Turinsky izvodi postupno, gotovo laserski preciznom metodom, od naracije prema utjelovljenju, od jezika prema neverbalnom izrazu, od društvenog tkanja ideja prema partikularnim specifičnostima svog individualnog, vlastitog tijela. U ozračju gotovo dječje topline i zaraznog šarma, autor razvija temeljitu kritičku studiju normiranih i normaliziranih društvenih uvjeta koji kalibriraju opća mjerila i ograničavaju, ne samo percepciju nego i razumijevanje svijeta na poznato i očekivano.
  
  Narativni sloj predstave prožet je jezikom autentičnih, svježih značenja koja putem izvedbene studije tjelesnosti samog Turinskog redefiniraju pojmove poput „pokreta“, „koreografije“, „invaliditeta“ i „mobilizacije“. Predstava je posvećena afirmaciji slike u kojoj se krhkost i kompetentnost u istoj ljudskoj koži susreću kroz različita raspoloženja. S puno humora i britkosti, a bez ikakvog sažaljenja, ona govori o životu – o onoj jedinstvenosti koja daleko nadilazi dramaturške okvire izvedbene aktualnosti i dostiže razinu vrijednosti samoga postojanja. Ekološku egzistencijalnost koja prožima ovaj rad nemoguće je jednoznačno objasniti, ali ona se na razini osjećaja snažno povezuje s kompleksnim uvidima u točku susreta biološke autonomije (poput disanja) i socijalne heterogenosti uvjetovanog pokretanja i naučenih obrazaca.
  
  Konkretan i divan primjer u kojem se složenost tog odnosa snažno osjeća jest scena u kojoj Turinski pjeva vozeći automobil. Obje geste, i vožnja i pjevanje, manifestacija su kontrole i ljudske volje nad biološkim dahom i civilizacijskim alatom mobilnosti, čime se objedinjuje sve ono o čemu Turinski pjeva – osjećanje, ronjenje, letenje. Estetika ove predstave počiva na činjenici da svi faktualni elementi, od osobnih karakteristika izvođača do rekvizita, zadobivaju simboličku auru: auru materijaliziranih elemenata jedne inovativne sintakse, utjelovljenog smisla i zasebnog ljudskog svijeta. Naposljetku, ova predstava dokazuje kako simbolizacija nije nužno omekšavanje slojevitih proturječnosti, nego alat jasnoće koji partikularne materijalnosti određenih gestualnih mogućnosti prevodi u apstraktne modele imaginacije radi uspostavljanja novog poretka.
  
  Koreografija organizira vozila u rasponu od drvene staze za autiće koju Turinsky slaže na podu, brodića od papira koji plutaju u pladnju ispunjenom tonikom preko električnog automobila do invalidskih kolica. Organizaciju gestualnog repertoara ili značenja pokreta, Turinski gradi na tragu radnji pada i oporavka, iz gesti puzanja, kotrljanja, ustajanja ili posustajanja. Predstava i misaono i doživljajno ulazi u same temelje aktivnog promišljanja o zajednicama, idejama kao mobilizacijskim inicijativama, društvenim pokretima kao sistemima gesti te ekološkom ustroju gestualnog morala. Taj je ustroj, prema riječima autora, svodiv na organizaciju gestualne suradnje oko zajedničkog povezivanja, na nastojanje da svojim gestama izlazimo u susret specifičnim potrebama drugih i međusobnim potrebama.
  
  U misaonom oblikovanju društvenog okrilja plesa te kroz esejizirani pristup osobnom invaliditetu – koji tumači kao otpor općoj mobilizaciji i nametnutom pokretanju – Turinsky oblikuje izvedbu oko pitanja: što u tako razvedenom kontekstu uopće znači žudnja za slobodom u pokretu. Kompletna organizacija izvedbenog materijala s kojim radi i njegova značenja podređena je cilju da se dotaknu konkretna svojstva marginaliziranog pojedinca u društvu, da se dotakne slojevitost. A Turinsky u taj zahtjevni zadatak još uspijeva integrirati konceptualnu preciznost, kristalnu jasnoću s dostojanstvenom i vedrom osjećajnosti.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 15. srpnja 2026.
  (Tekst se odnosi na izvedbu 30. lipnja 2026.)
  
  Precarious Moves
  izvedba, koreografija, tekst Michael Turinsky
  dramaturška potpora Gabrielle Cram, glazba Tian Rotteveel, scena, kostimi Jenny Schleif, svjetlo Sveta Schwin, foto, video Michale Loizenbauer, produkcija Anna Gräsel
  produkcija Michael Turinsky – Verein für philosophische Praxis
  koprodukcija Tanzquartier Wien, HAU Hebbel am Ufer
  podržali Stadt Wien, BMKOES

Piše:

Jasmina
Fučkan