Plesna scena.hr

Vile hrvatske Arkadije

Zadarski plesni ansambl: Petar Zoranić, Planine, kor. i red. Sanja Petrovski

• U nizu događanja 22. studenog u Zadru, vezanih uz proslavu Dana grada, pronašao je svoju priliku i Zadarski plesni ansambl te je u Hrvatskoj kazališnoj kući, inače koproducentu predstave, obnovio ljetošnju premijeru Planine Petra Zoranića u koreografiji i režiji Sanje Petrovski. Zanimljivo je da su istovremeno ansambl i autorica pozvani u obnovu poznate istoimene predstave zadarskog Kazališta lutaka, koju je prema Marinu Cariću postavila Milena Dundov.
  
  Milena Dundov zamislila je i dodala, očito intuitivno točno, jednu lijepu pastoralnu plesnu sliku za zadarske plesačice i ne znajući da ansambl već radi na svojoj interpretaciji Planina. A ona je plesna s dramskim dijelovima (ovdje su gosti glumci Vinko Radovčić kao zaljubljeni pastir, Sanja Zalović – dramatična Bura i Mirko Šatalić koji se na kraju kao Marin Držić pridružuje nadahnutoj mladosti), sva u renesansnom ugođaju, kako u izboru glazbe, tako i u finoj uzdržanosti i mekoći kretnji lijepih, mladih vila (Stošija Zrinski, Josipa Štulić, Matea Bilosnić, Nikolina Dolfić, Maša Zupčić, Matea Petričić, Martina Ružić, Tea Kulaš, Filipa Bavčević) koje mogu izliječiti boli.
  
  Iako je i ovdje nesumnjivo prisutno domoljublje, uvijek isticano uz Zoranićev roman, Sanja Petrovski naglasak stavlja na mirnu ljepotu i duhovnost piščeve Arkadije. U tom smislu u koreografiji koristi elemente povijesnih plesova i baleta, pa tako i za Pastira poziva u goste mladog baletnog umjetnika iz Osijeka Vuka Ognjenovića.
  
  Siromašno kazalište, kakvo već plesno jest (koje i ne podnosi veliku scenografiju), uz svjetlo i projekciju fotografija Igora Petrovskog, likovnu dimenziju scene gradi kroz plastiku tijela, mekoću kostima i simboliku rekvizita. Bijele haljine kostimografkinje Marije Šarić Ban prate linije i pokrete tijela, dajući mu prozračnost i nježnu, djevojačku ženstvenost, i tek detaljem individualiziraju plesačicu odnosno lik Vile (Hrvatica, Dinara, Zorica, Istina, Milost…).
  
  Predmeti koji se pojavljuju imaju vrlo precizno značenje. To su, primjerice kada je riječ o nastanku grada relikvijari u obliku ruku, znakoviti za Zlato i srebro Zadra, zlatni kotao/tanjur u kojemu Dinarka spravlja čarobni napitak kojim će osloboditi Zorana ljubavne boli; platno lelujavo kao voda, ili osjenčano projiciranom fotografijom kao stijena u sceni kako je nastala Bura. U tom smislu topao je i duhovit detalj u perivoju Slave gdje se tašte znamenite vile Latinka, Kaldejka i Grkinja razmeću zlatnim jabukama a skromna, nježna Vila Hrvatica s crvenom vrpcom upletenom u pletenice u trenutku malodušnosti pusti svoje prave, prirodne, crvene jabučice da se otkotrljaju, jer ionako izazivaju samo podsmijeh visokog društva.
  
  Planine Zadarskog plesnog ansambla, premijerno izvedene u Providurovoj palači, izvođene su na otvorenim prostorima Zadra, Nina, Obrovca, i sigurno se mogu sjajno ugnijezditi u prirodne ambijente kamenih ograda i renesansnih trgova. Mislim da velika, zatvorena kazališna kutija prigušuje prirodnu poetičnost predstave, odnosno da ona u prilagodbi prostoru zahtijeva (i zaslužuje!) višu tehničku podršku, u smislu svjetla, projekcije, pa i realizacije zvuka. 
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 26. studenoga 2008.

Piše:

Maja
Đurinović