Plesna scena.hr

Večer u Kyiliánovu vrtu

26. tjedan suvremenog plesa: Nederland Dans Theater II, 27'52'' i Gods And Dogs, kor. Jiří Kylián; Subject to Change, kor. Sol León i Paul Lightfoot

• "Ples je vrt. Možda ne velik, ali neizmjerno visok i beskrajno dubok. Mjesta ima za sve. Postavite si pravila kako biste ih mogli kršiti, kako biste pronašli nove osjećaje, nove stvarnosti, nove dimenzije."
  
  Tim je riječima Jiří Kylián čestitao međunarodnoj zajednici Dan plesa 2000. Umjetnik koji je sa 28 godina preuzeo vodstvo Nederland Dans Theatera i tijekom sljedećih četvrt stoljeća postao njegovim sinonimom u smislu visokog izvedbenog artizma i duboke refleksivnosti djela, humanist i vizionar koji je osmislio Nederland Dans Theater II kao mjesto stasanja mladih plesača iz cijelog svijeta (i time osigurao centralnom ansamblu stalni pritok svježe, mladenačke, a tehnički i interpretacijski osposobljene energije) i NDT III za starije plesače (nešto kao danas aktualna treća životna dob), raste u mudrosti spoznaje i umijeću scenske prezentacije. I otkriva nove stvarnosti i nove dimenzije plesnog teatra.
  
  Tako je 26. tjedan uistinu započeo s programom iz snova. Plesna večer koju je NDT izveo u zagrebačkom HNK rijetka je kazališna svetkovina, sjajno osmišljen poetsko-refleksivni triptih koji ispunjava i uzbuđuje.
  
  Prva Kyliánova koreografija 27'52'' djelo je suptilne duhovitosti u rezimiranju uloženog truda prevedenog u satnicu, u odnosu na dobiveni rezultat. 4 418,75 sati za stvaranje u odnosu na 27'52'' za gledanje! Riječ je o razini na koju upućuje programski tekst, ujedno fina ironija na suvremeni imperativ učinkovitosti, proizvodnju umjetnosti i vrhunsko božanstvo Isplativosti. Ima li onda sve to smisla!? Istovremeno, naravno, Kylián se poigrava sa smislom uopće, jedinim istinskim, stvaralačkim, ovdje i sada prisutnim; s uloženim trudom i napetim, zanesenim tijelima, pomicanjem brda dok tlo (trake plesnog poda) svako malo izmiče pod nogama (ili ga netko nekome namjerno pomakne…) a prijeteći svod (crni kratki zastori) pritišće i samo što se nije stropoštao.
  
  Druga, središnja koreografija, odlično smještena između dva Kyliánova djela, rad je novih snaga stasalih u NDT. Autorski dvojac Sol León i Paul Lightfoot nakon plesačkih su karijera u NDT I nastavili djelovati kao autori. Njihova koreografija Subject to Change na glazbu iz gudačkog kvarteta Smrt i djevojka Franza Schuberta dirljiva je i poetična scenska minijatura, promišljena i znakovita u svakom detalju, beskrajno izražajna u govoru tijela. Crna plastična dubina, mladići u crnim odijelima (s crvenom podstavom), crvena pravokutna podloga i zbunjena djevojka, još zapravo plaha djevojčica, po stavu leđa, zatvorenoj, nespretnoj poziciji i bijeloj, širokoj haljinici. Roger Van der Poel i Carolina Mancuso ostvarili su nježan, složen, tehnički precizan, znakovit odnos u kojem mlada tijela kipte, traže, osjetljivo živa i bolna u nedokučivoj čežnji bivanja.
  
  Na kraju – Gods And Dogs Jiříja Kyliána kao jedan od vrhunaca autorskog umijeća i produhovljene scenske strasti. Fascinantno je kako plesačka tijela, prelijepa u osobnoj izrađenosti i spretnoj igri kontakta, nisu nimalo pretenciozna nego ljudski krhka i izložena (mladići su najčešće nagog torza). Gledajući ih, svjedočite svim mogućim nijansama impulsa koji ih pokreću i uzdrmavaju iz nutrine. Gdje su nam granice svijesti, kad pucaju, i što se otvara ili zatvara onkraj… Čudesna tama koja opkoljava tijela, pod nejasnom vizijom boga / psa / vuka koja se gasi i opet pojavljuje sve veća i jasnija, ali opet neuhvatljiva iščezava. Viđena ili zamišljena? Šumovi i krčenja na trenutke ulaze u glazbu. Da li nam se to učinilo ili ne valja snimka ili? Sivo-srebrna pozadina sazdana od traka u početku asocira na rešetke, ali pod drugim svjetlom i otvorena u veliku površinu horizonta postaje živa zavjesa, titrajuća svijest, izolacija. I na kraju – uvijek tama. Konačni rez je u crnom.
  
  Tajanstveno, fino tkanje autorovih misli i tjelesnih podražaja koja vode, lome, tjeraju plesače, gotovo je nemoguće pretočiti u riječi. Ostaje neka uzdižuća, lijepa i bolna punina. Ecce homo na Kyliánov način.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 27. svibnja 2009.

Piše:

Maja
Đurinović